Zahirović: Nakon korone u tijelu sam koje još nije moje – Teatrolog i glumac Hasan Zahirović, Bosanac s praškom adresom, oporavlja se od posljedica bolesti COVID-19.
Glumac, dramaturg, teatrolog i prevodilac Hasan Zahirović (1975, Brčko), dok se u Češkoj oporavlja od posljedica bolesti COVID-19, govori o načinu kako se zarazio, liječio i oporavlja, kako je češki zdravstveni sistem odgovorio na pojavu pandemije, češkom piscu Karelu Čapeku (1890–1938) i kako je drama Bijela bolest, koju je taj čuveni pisac objavio pred Drugi svjetski rat, koristeći se metaforom za razaranja fašizma, ispisao djelo koje 80 godina poslije čitamo iz konteksta dosad nepoznatog virusa, ali i svevremene ljudske pohlepe i gluposti.
Zahirović je autor gotovo svih svjetskih predgovora za novija izdanja Čapekovih knjiga. Univerzitetske diplome pedagoga i glumca stekao je u Bosni i Hercegovini, gdje je i počeo karijeru. Magistrirao je teatrologiju na Filozofskom fakultetu Masarykovog univerziteta u Brnu, a doktorirao na Akademiji dramskih umjetnosti (DAMU) u Pragu. Prevodi većinom češka i slovačka književna djela na bosanski, a na češki dramske pisce s prostora bivše Jugoslavije. Šef je Katedre za kulturnu dramaturgiju na Šleskom univerzitetu i angažiran je u praškom pozorištu D21.
Upravo se oporavljate od posljedica bolesti COVID-19. Znate li kako ste se zarazili?
– Od prijatelja koji se zarazio od “skijaša”, kako ih popularno u Češkoj zovemo. U februaru i početkom marta u Italiji je bilo preko 16.000 Čeha na skijanju. Tada se COVID-19 još nije ozbiljno shvatao, pa je gotovo polovina tih “skijaša” hodala po šopinzima – dok ih policija nije počela da kontroliše preko kreditniih kartica i mobitela. Epidemiološka stanica je uradila puno: od zaraženih su tražili kontakte ljudi s kojima se dotični sretao i bilo mi je saopćeno da sam sigurno zaražen. Moji prvi testovi su bili negativni, što je svima bilo čudno (imao sam ih ukupno pet), ali ubrzo nakog toga nisam mogao ustati iz postelje.
Liječili ste se kod kuće. Kako je češki zdravstveni sistem odgovorio na pojavu pandemije?
– Česi su na vrijeme izvršili mjere predostrožnosti. Urađeno je što se moglo jer se malo znalo o ovoj bolesti iako smo bili preplavljeni informacijama. Svi studenti medicine i razni dobrovoljci angažovani su i obučavani. Srećom, Česi su narod koji poštuje zakone.
Liječio sam se i u bolnici. Došli da me pregledaju, da utvrde zašto mi se danima ne snižava temperatura (satima sam imao 39,5–40 stepeni, a preko deset dana non-stop 38–38,5) i zaključili da moram u bolnicu na ispitivanje. Panika koja je trajala danima pojačala se i nakon pretraga u bolnici i mojih histeričnih scena, a onda su me pustili kući jer se prijatelj, koji je bio zaražen, brzo oporavio i mogao se brinuti o meni. Uspio je angažirati drugih pet doktora s raznih strana da se pobrinu za mene. Iz Kine sam dobio sastojke za kinesku tradicionalnu medicinu, češka firma mi je sve sastavila, pa sam ih pio u akutnom stanju i sada još pijem za rekonvalescenciju. Doktorica iz Bratislave poslala mi je homeopatske lijekove. Pio sam vitamine i nezaobilazni paracetamol. U bolnici sam odbijao antidepresive, ali melatonin za spavanje rado sam prihvatio jer zbog pretjerane glavobolje nisam mogao da oka sklopim (takve glavobolje sam imao samo na 5.000 metara na Kilimanjaru, kad su me, također, spašavali). “Ahiretske” halucinacije zbog visokih desetodnevnih temperatura su posebna priča, valjda ih nekad iskoristim u svom umjetničkom radu.
U Češkoj sam najviše cijenio to što nisam bio zaboravljen i što su svi kontrolisali moje stanje. Plakao sam kad sam čuo ispovijest kćerke kako je moljakala Hitnu u Sarajevu da joj dođu po jako bolesnu majku, koja je, nažalost, preselila. Ovdje možda i previše kontrolišu, što me i uznemiravalo u bolnici. Vjerujem u sabur, čišćenje, sudbinu, pa mi je moja soba prijatnija. Od glasova medicinskog osoblja i njihove “svemirske” opreme bio sam još bolesniji. Imao samo mnogo niske limfocite i zato su insistirali na bolnici. Da ne zaboravim, prije svega, na brojne prijatelje, koji su donosili potrebne pakete i ostavljali ih ispred mojih vrata. Posebno sam zahvalan svojoj direktorici pozorišta Hanki Mathauserovoj, našoj novoj ambasadorici Martini Mlinarević, koju nisam nikada lično sreo, a bila mi je anđelom čuvarom, i mojim Melisi i Draganu, koji su me našom domaćom hranom povratili u život jer nisam danima ništa mogao da jedem. Da, čulo ukusa mi se povratilo, miris još nije…
Zanimljivo je da ste se zarazili kad i srbijanska spisateljica Biljana Srbljanović, čiju dramu upravo prevodite. O kojem je tekstu riječ i za koga radite prijevod?
– Kažem nekad u martu svojim koprevoditeljicama, Terezi Šefrnovoj i Johanki Petrovoj, da nam je autorica dobila COVID-19. Nije prošlo nekoliko dana, a ja otkazujem prevodilačke seanse i počinjem da se borim sa temperaturama. Mali mi je ovaj grob prevodimo na upit Švandova pozorišta u Pragu (gdje se prije devedesetak godina izvodila prva praška premijera Nušićeve Gospođe ministarke, koju je tada režirao glumac Zvonimir Rogoz), a druga, meni zanimljivija drama jest Vrat od stakla. Ustvari, obje prevodimo za agenciju Aura-Pont, koja zastupa i drame naših sarajevskih Almira – Bašovića i Imširevića.
Vrat od stakla, po mojoj procjeni, imat će više razumijevanja zbog sudetske politike u Češkoj, gdje je nakon Drugog svjetskog rata mnogo njemačke imovine došlo u ruke Čeha preko noći. Ovo je još bolno pitanje u Češkoj. Mada su im okolnosti u vezi s ubistvom prestolonasljednika sigurno isto zanimljive – Srbljanović umije vješto da i pri teškim, bolesnim i surovim temama vodi nevjerovatno lak dijalog, pun humora, ironije, a njen dramski i meni bitniji dramaturški talent je neprikosnoven.
Ostatak tekste možete pročitati na: Al Jazeera Balkans
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
