Bez očekivanja
Novim romanom “Kap veselja” Avdić tematski okvir i lynchovski pomjerenu atmosferu svog prethodnog romana sada razvija još uspješnije i suptilnije. Ozračje je poznato, postsocijalistički radnički grad, “kolijevka proletarijata”. Sivilo se oteže i vrišti sa zidova, iz vazduha i kad sunce sija, sipi nekakva bolesna vlaga. Kulisa je neprestano zamagljena, a iza uglova i iz mraka pomaljaju se kreature i aveti. Šef sale hotela Metalurg, sveznajući pripovjedač, bibliofil i znalac svih gradskih priča, kroz prozor svog ureda gleda na grad. Već danima grad opsjeda brujanje nepoznatog porijekla. Onog trenutka kada Miran, junak ove priče, nakon godina izbivanja, nestanka nakon rata, stupa ponovo u svoj grad, brujanje iznenada, kako je i došlo, prestaje. I priča može da počne. Avdić “Kap veselja” ispisuje u dva uporedna pripovjedna toka. Jedan je glas sveznajućeg vrckavog pripovjedača iz hotela Metalurg, a drugi je Miranova priča o povratku. Kombinujući i naizmjenično smjenjujući te dvije perspektive, Selvedin Avdić majstorski gradi priču koja otkriva snažnu i sivilom zagušenu postapokaliptičnu sliku grada, ali i priču o jednoj pjesmi i nadanju, o ljubavi i demonologiji svakodnevice.
Nakon devet godina od objavljivanja Vašeg prvog romana “Sedam strahova”, objavili ste roman “Kap veselja”. Kada su svojevremeno Kiša pitali zašto objavljuje knjige tako rijetko, u prosjeku svakih pet godina, on je kazao da “piše onoga trenutka kada osjeća odsustvo gađenja prema literaturi”. Da li je to i kod Vas slučaj?
– Ne mogu početi razmišljati o drugoj knjizi dok prethodnu ne ispratim. Roman “Sedam strahova” dugo me je vezao uz sebe i još to čini. Preveden je na nekoliko jezika, štampana su druga izdanja, čak sam napisao i dodatak koji sam nazvao “Još malo o strahovima”. Stalno sam nešto objašnjavao, pričao… Sve to vrijeme, ali samo usput, pravio sam bilješke, crteže, ali pravi rad počeo je kada sam osjetio da se prethodni roman snalazi sasvim dobro i bez mene. Također, prošlo je dovoljno vremena i u “Sedam strahova” sam uočio neke slabosti. Pomislio sam da mogu bolje. Trebao mi je takav podstrek. Što se tiče gadljivosti, kada mi rukopis počne izazivati mučninu, tada znam da mu više nemam šta ni dodati ni oduzeti. Takav je, kakav je, bolje trenutno ne mogu… Da podsjetim, između ova dva romana napisao sam i knjigu “Moja Fabrika” na osnovu koje je rediteljica Selma Spahić napravila pozorišnu predstavu. To mi je dragocjeno iskustvo.
O drugom romanu se često govori kao o svojevrsnoj “traumi” pisca, kako Vi gledate na to i koliko je “Kap veselja” u tom pogledu roman koji je stvarao poteškoće?
– Znam da postoji ta “trauma”, ali nisam obolio od nje. Nisam imao razloga. Roman “Sedam strahova” nije mi donio nikakav društveni status koji moram braniti. Niko od mene ništa ne očekuje. Na margini sam i ne žalim se. Odavde ne moram ispunjavati ničija očekivanja, bar ne u književnosti ako sam prinuđen da to radim u nekim drugim vidovima života. Kada sam stekao dovoljno samopouzdanja i osvojio dovoljno slobodnog prostora, počeo sam da pišem.
”Kap veselja” je roman koji u svom osnovnom ritmu i atmosferi ne odstupa od “Sedam strahova”. Rekao bih da postoji jedna pomjerena atmosfera kao ono što je prepoznatljivost Vašeg stila. Kako Vi vidite ova dva romana i njihovu povezanost?
– Zbog dugog ispraćaja romana “Sedam strahova” o kojem sam govorio, ostao sam godinama u njegovim okvirima. Vremenom sam shvatio da, ukoliko želim da budem sasvim iskren prema samome sebi, ne treba da napuštam taj svijet. Naročito zbog toga što sam mislio da je u njemu ostalo još mnogo tamnih područja koja moram obići. Ne vidim način da napišem knjigu koja neće biti povezana s drugima. Najveća poveznica tih knjiga sam ja i nju je nemoguće izbjeći. Na njihovu žalost, možda su zaslužile boljeg pisca.
Neki kritičari su primjećivali da Vaša proza podsjeća na Lynchove filmove. Koliko Vam je filmičnost važna, te šta je inicijalno za Vas kada je u pitanju odluka da se piše roman?
– Prijaju mi ta poređenja, jer volim Lyncha, sve što radi, način na koji vidi stvarnost. Dok pišem, u svesku skiciram i određene scene, objekte… Ne razmišljam o mogućoj filmskoj adaptaciji, taman posla, moja namjera je mnogo ambicioznija, želim potpuno ovladati određenim segmentima romana. Jedna od prvih bilješki za roman “Kap veselja” bio je crtež zgrade u kojoj živi Miran. Želio sam da znam tačno kako izgleda zgrada kada joj se osvijetle svi prozori, dokle dopire svjetlost, koliki dio dvorišta se vidi s kojega prozora, kakvim sve žicama, kablovima i cijevima su povezani stanovi… Kada sad govorim o tome, vidim da je to bila obična igra, jedan od načina da usamljenički proces pisanja sebi učinim zabavnijim.
Jezivost iz teleteksta
Ideja za “Kap veselja” došla je kada sam vidio hotel Metalurg koji su novi vlasnici počeli renovirati. Izvadili su stare prozore i ostavili prazne duplje. Pomislio sam da li je igdje išta ostalo od staroga hotela. Zamolio sam Harisa Čalkića da ga fotografira i kupio lijepu svesku.
Takođe, dojma sam da je pitanje zla u Vašim romanima postavljeno uvijek kao svojevrsna onostrana prisutnost, koja se ne daje direktno, ali se jezivost zrcali iz samog tona pripovijedanja. Kako Vi gledate na to pitanje zla u Vašoj književnosti?
– Živimo u takvom vremenu, jezivost zrcali čak i iz teleteksta. Teško je objasniti lakoću s kojom se zlo nenadano pojavi. Najlakše je pretpostaviti da je to zbog toga što je ono neprestano prisutno. Još tražim način na koji treba govoriti o zlu, pipam po tom mraku, preturam. Ne vjerujem da ću ikada odustati od te potrage, previše mi je važna.
Kao dva ključna mjesta radnje romana “Kap veselja” uzeti su hotel Metalurg i ulaz u kojem glavni junak Miran stanuje. Oba ova prostora odražavaju svojevrsnu postapokaliptičnost grada koji je bio “kolijevka proletarijata”. Zenica je, dakle, ponovo ozračje Vašeg romana. Šta Vam taj poznati prostor omogućava u fikciji?
– Omogućava mi sve što poželim. Prije tridesetak godina pisao sam roman čija se radnja dešavala u Parizu, a glavni junaci bili su Arthur Rimbaud i Sarah Bernhardt. Želio sam da oživim “duh epohe” i “spleen Pariza”, ma šta to značilo, a nikada nisam bio u Parizu! Zamislite samo tu ambiciju… Nabavio sam mapu grada i proučavao kada su neka zgrada ili most izgrađeni da ne bih šta pogriješio, a onda neprestano nailazio na nove probleme, sve teže i komplikovanije, kako su izgledale kafane u to vrijeme, kako su se oblačili konobari, u kakvim čašama su služili apsint, kakav je uopšte efekt tog pića, je li skupa vožnja kočijom, kakve kravate ljudi nose, imaju li ženske cipele pertle ili dugmad…? Taj rukopis je bio jedna urnebesna, pretenciozna budalaština. A sve što sam želio da kažem u tom romanu; koliko se sjećam, pisao sam o opsesijama, iskrenosti, mimikriji; mogao sam da ispričam i u Zenici ili Sarajevu, ali sa mnogo više samopouzdanja.
Šef sale hotela Metalurg, pripovjedač u “Kap veselja”, pojavljuje se kao hroničar grada, sve vidi i sve čuje. Ali na izvjestan način taj hotel i njegov šef su i slika jednog raspada i jednog minulog vremena. Možemo li reći da je “Kap veselja” na izvjestan način lament nad vremenom radništva i socijalizma?
– Sigurno jeste, kukam neprestano, kako u literaturi tako i u svakodnevnom životu. Znam da je onaj sistem imao mnogo propusta, ali za ovu sramotu koju živimo bio je pravo džennetsko uređenje. Hotel Metalurg, a naročito njegova bašta, njegov orkestar, konobari, meni su u sjećanju iz djetinjstva ostali kao slika sretnijih vremena. Danas se hotel Metalurg zove hotel Dubrovnik i to je još jedan od primjera ovdašnjeg komičnog traganja za identitetima. Od samih sebe bježimo u karikature. I to nije nimalo smiješno, otužno je. Ljudi koji su do sada vodili Zenicu i koji je još vode ne žele identitet grada vezati uz fabriku, iako je to istina. Kao kada se skorojevići stide oca fizičkog radnika. Takav je slučaj sa cijelom Bosnom i Hercegovinom, svi tragaju za identitetima, neki pokušaji su više tragični nego komični. Kamo sreće da se to dešava samo u Zenici.
Miranov povratak u grad ipak jeste i čin optimizma, kao nekakva suprotnost ešalonima onih koji odlaze. Iako kraj romana donosi potpunu katastrofu, zemlja konačno guta sve, doima se da je posljednja scena izraz jednog pogleda koji bar malo zrači nadom?
– Nisam otišao iz Bosne i Hercegovine, što je svakako neobična odluka, jer mnogo je više argumenata koji urlaju da se bez okretanja bježi odavde. Moj optimizam je potpuno iracionalan kao i taj osjećaj da je u apokalipsi moguće pronaći mrvu nade u bolji život. Nadam se još, bez pravih razloga. Također se nadam da se zbog te naivnosti neću u budućnosti sramiti pred djetetom.
Singer je govorio da je osnova svake njegove priče ljubav, te da je ona jedan od najvažnijih pokretača njegovih knjiga. Doima se da je i u Vašim romanima ljubav jedan od presudnih činilaca?
– Ne volim Singera otkako sam pročitao šta je govorio o Bruni Schulzu… Šalim se, u pravu je, ljubav je pokretač svega, ne samo literature. Ako dalje nastavim, bojim se da ću ući u retoriku šlagera. Ali, bilo kako bilo, istina je. Moje najdraže knjige uvijek u sebi imaju ljubavnu priču.
Niz godina se bavite novinarskim radom, koliko žurnalizam utiče na književni rad, na stil i pripovijedanje?
– Nadam se da ne utiče na stil, jer moderno novinarstvo je ravnodušno na lijepo pisanje. Mnogo čitalaca više i ne čita članke, samo naslove objava na Facebooku. Ali ponosan sam na svoj rad u Žurnalu, radim sa dobrim ljudima, trudimo se, imamo i dobre rezultate. Neki naši tekstovi izazvali su određene promjene, uštedjeli smo neke pare građanima, smijenili nekoliko štetočina… Osjećam se korisnim. Novinarstvo mi omogućava da pratim sve promjene u društvu. Drži me budnim i opreznim.
Đorđe Krajišnik / Oslobođenje
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
