FOTO: Omaž „Aquarijumu“ Bobana crvenokosog, sa slikama i kučićima
O jednom od mojih rijetkih, egzotičnih ljudi, nikako ne mogu pisati suva grla i praznih ušiju, pomislih neki dan dok sam sjedio u kafeu „Aquarijum“. Prazne glave još manje, jer Bob „No brand man“, Bob „Flaš man“ ( ovo implicira i ulazak Džona Berlinkorna u priču, Londonovog „Boga Alkohola“, alter ega mog čoveka ), dakle, Bob je onaj spiritus movens FLAŠA, Studija grafičkog dizajna u kome je desetak godina radio sa svojim ortacima, i već tada bio jedan od prvih koji je na ove prostore uveo nove štamparske tehnologije sa ofsetom. To nipošto nije bila lokalna priča, jer su u FLAŠU, kroz desetak studija, prošli brojni operateri i dizajneri, kvalifikujući se tako za neke nove, svoje priče.
Bob je i onaj Wellsov „Treći čovek“ koji je u mladosti tumarao životom kao trgovački putnik, portir, kuvar i radoznalo, nikad zadovoljno njuškalo za novim i još neiskušanim senzacijama ( što ga je neizbježno dovelo do jabukovače i finog Holandeza „Mac Barena“, duvana od koga „.. svi umiru mladi“ ).
Radio je moj svestrani čovek i projekat Kuglane, sa ondašnjim ( naravno, prvim u Bosni ) Bowlingom, američkim načinom kuglanja. Ovaj put sa partnerima Englezima.
Potom je Berlinkorn, pardon, Boban, sa eko-stručnjacima i inim iz „Parkologije“, iz svoje plave glave sa plavim očima, nad kojima bdije njegova mudra engleskinja Emilija, izmaštao gradski Park! Ne onaj u koji se ne ulazi, sa iglama umjesto trave i polupanom staklarijom Sime Mraka i mnogih anonimnih, ali slavnih, zeničkih poklonika Berlinkornovih, nego ti je moj Bob, ovaj put iz „Plavog kamena“, legende o Kulinu banu, izvukao dušu i prelijepu ideju o futurističkom i humanijem izgledu zeničkog parka. Sa stručnjacima je radio, ali su to nestručnjaci gradskog Vijeća oduševljeno prihvatili – pa još oduševljenije odbacili. Po onoj staroj, ustaljenoj navici i političkim običajima.
Nakon svih ovih poduhvata, koji su, obzirom na otvorenost gradskog Vijeća za nove ideje, bili teži i od uspona na Kilimandžaro, Bobanova plavaglavakojanikadanespava, ulazi u svijet virtuelnog ( gdje je sve moguće – pošto tamo nije Vijeće ) da bi se pozabavila projektom Virtuelne galerije, u prostorima sarajevskog Merkator Centra. Planirao je da se Galerija bavi promocijom radova mladih autora iz BiH i drugih zainteresovanih zemalja. Prva održana reprezentativna izložba, na devet velikih plazmi, predstavljala je radove tada aktuelnih umjetnika. Na otvaranju je govorio ( a ko bi drugi ) inventivni sveznadar Besim Spahić, dok je muzički dio odrađivao Adi Lukovac. Temeljna ideja ovog projekta bila su velika preduzeća, kao ciljna grupa, pa i banke koje bi otkupljivale radove za 24. satno plazmično predstavljanje u baznom Merkatoru, a potom, sistemom multiplikovanja, planirano je kreiranje i vlastitih galerija te grupacije.
Boban je od one rijetke, dragocjene vrste vizionara čija misao je i u tamnim vremenima ljudske istorije bila zamajac civilizacije. On je onaj uporni, bandoglavi Sizif čiji kamen će dolaziti do vrha, ma koliko puta to bilo potrebno i ma kako besciljan izgledao taj poduhvat njegovoj malodušnoj sabraći, potonuloj u jeftinoj, sterilnoj egzistenciji, sve do trenutka ovaploćenja kreativne misli. Crvenokosi Boban je i onaj davinčijevski tip sanjara čija svijeća će kad-tad iznjedriti božansku sijalicu. Mnogo maštara je prošlo prostorima zemaljskim, onih koji su, „zahvaljujući“ ljubomori vlastite vrste i ubitačnoj gravitaciji njihovih uškopljenih života, bivali povučeni na dno, uz standarnu verbalnu poputninu okoline: – Šta hoće taj, znam ga otkad se ispilio?! Ali Boban, naš čovjek od ideje je i onaj mali talasić ustajale površine svake zaparložene kasabe, koja njega i njemu slične, bezuspješno vuče na dno žabokrečine „Mrtvog mora“, onog velikog balkanskog hroničara gluposti, Radoja Domanovića.
U međuvremenu, između upornih naleta žabokrečine, Boban slika, radi u velikim serijama, širokim zamahom kista priziva duh Džeksona Poloka, dan i noć mu prolaze u podrumu/ateljeu Aquarijuma, uz zadivljujuću biblioteku, dobru muziku i standardno opojnog Berlinkorna, čije prisustvo otkriva njihov zajednički prijatelj i slikar mr Jasmin, Kukavica koji se plaši – prićiprvinovojflaši! Duhovi dobrih slikara sve češće se okupljaju u podrumima donjim Bobanovog kafea, gnijezde se među stotinama knjiga za poklanjanje, dok se muzika nekolicine njegovih prijatelja jazzera materijalizuje u eteričnom prostoru aranžiranom slikama poznatih autora, kao i onih običnih, mladih posjetioca. Taj vrli novi svijet Bobanovog kafea, nema interesa za Cajke, vladarke poseljačene nargilaomladine zeničke, zatravljene isto tako narodnjačkom „Dubiozom“, kolektivom koji tukne na ritam prababa i pradjedova, pravi seoski ritam, za koji treba reći – da tu nema šta da se kaže! Osim njihovog „govora“ – Ožeži, jarane, ‘Ša je ba, ‘ša ima..? Nesuvisli pokušaji govora i kukanje Cajki odjekuje u kafićima ispred zeničke Gimnazije, dim praistorijskih nargila ulazi kroz prozore, šireći se hodnicima ovog nekadašnjeg hrama znanja! Nargile, Dubioza, nargile… miris sela gradom hara – a glupost mu odgovara! Moram reći da nemam nimalo optimizma za budućnost ove agresivne omladine nabildanih vratova, sa strit-art frizurama instaliranim iznad pantalona-frulica, u čijim visećim turovima slutim trulež balkanske civilizacije. Slijedeći put, neće Bosna šaptom pasti, oboriće je njena djeca, uz kuknjavu Cajki!
Još koliko juče, neposredno nakon katastrofe Francuske Katedrale, svjetski poznat sociolog i filozof mas-medija, D. Fransoa, daje težinu mojoj skepsi navodeći kao primjer pad Rima u 5. om vijeku: „Rim je pao pod udarima Alarika, varvarskog kralja Vizigota, na vrhuncu svoje moći. U duhovnom smislu, međutim, to je bila civilizacija koja svakako propada. Oni su bili duboko ogrezli u porocima, hedonizmu, odnosom prema životu kao prema jedinom izvoru naslade“. А upravo tome prisustvujemo u ovom gradu, zagađenom i s neba i sa zemlje.
Ali ja, ipak, još uvijek vidim šansu u onom lijepom, pametnom mladom svijetu, okupljenom u „Aquarijumu“, svojevrsnoj metafori splava „Meduze“ koji će mudrošću i sluhom za lijepu riječ spasiti tonuću ljudsku vrstu; taj vispreni mladi svijet sluša dobru muziku i mudro govori o poeziji ( prisluškujem ih često, priznajem ). Oni govore o filmu, o slikama koje su sami stvarali i koje sami mogu okačiti na zidove zajedničkog im „Aquarijuma“, a uz blagoslov isto tako zajedničkog im Bobana, splavara i zatočnika lijepog, inovativnog i ljudski toplog. Jednom prilikom sam morao da se nepristojno okrenem i zagledam u lijepo lice djevojčice koja je žučno govorila o filozofiji velikog Brane Petronijevića! Boban i ja smo se zgledali, prećutno se slažući, da je počivši dr Željko Škuljević, zajednički nam prijatelj, svojim naučnim radom ostavio dubok trag u mnogim mladim glavama i njihovim životima.
Aquarijum me je podsjetio na iste takve prostore kultivisanih evropskih kafea Varšave, Budimpešte, Berlina, gdje sam svojevremeno upoznao iste takve mlade ljude, vatrenih pogleda i ništa manje sjajnih ideja. U gradskim tramvajima brzo rastuće postmoderne Evrope, stari i mladi Hiperborejci su već tada visili na jednoj ruci, dok su se drugom držali za hiljade napisanih knjiga poezije! Tih godina sam propustio mnoge stanice gradova premreženih Meduzama na dvije šine. Tramvaji Česlava Miloša, Gombroviča i Danila Kiša, hrabro su nosili Evropu prema 92. godini, u susret brojnim budućim, ne samo našim, stratištima koja su čakala svijet. Gledao sam, sluteći neizbježno, da bih na kraju i sam jedva preživio vatre balkanskih srca, one koje nikad nisu mogle poroditi ništa što nije bilo okupano krvlju i crvenim pjetlom vlastitih krovova.
Na kraju sam shvatio da se ipak treba ponašati estetskim i moralnim načinom Bobana, crvenokosog slikara i kita-filozofa u „Aquarijumu“, drugom domu kučića, mačića i ribica punih poezije, Bobana koji se ( uglavnom pod uticajem Džona Berlinkorna ) poziva na tvrdnju drevnog Anaksagore, da je „sve, u svakom trenutku – u svemu…!“ Pretpostavljam da se, svega nabrojanog radi, kod Bobana-slikara i okuplja taj, zauvijek mladi svijet, na živom izvoru dobre ideje, na talasima životvorne muzike, u lijepom prostoru Aquarijuma u kome ne možeš potonuti, u prostoru visoko estetizovanom i dobro popunjenom osjetljivim ušima i velikim očima duhovne gladi. Koliko je to moguće, okupljam se i ja, pjesnik razbijen na sitne fragmente magle u kojoj nazirem neuništivog Bobana, Crvenog sanjara u svom Aquarijumu punom budućnosti, slika, knjiga, visprene dječice, kučića i mačića, i još mnogih njegovih čudnih zanimacija i nasmiješenih prijatelja.
Bojan Bogdanović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
