Ljudi

Abidu Jariću bronzana plaketa za priču “NUR”

Podijeli ovu vijest:

Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić” sa sjedištem u Münchenu/Odžaku raspisalo je i ove godine Konkurs za najbolju bajramsku priču i bajramsku pjesmu. Ovo je bio sedmi Konkurs po redu. 

„Na odzivu učesnika”, navode iz Udruženja „mogu pozavidjeti i i neki poznatiji tradicionalni natječaji što ukazuje da smo na dobrom putu da ovaj Konkurs učinimo renomiranim i prepoznatljivim u Bosni i Hercegovini, ali i diljem svijeta, gdje god žive svi oni kojima su bajramski blagdani u srcu, što najbolje svjedoči da su priče pristizale iz svih krajeva svijeta.”

U konkurenciji za najbolju bajramsku priču našla su se pedeset četiri autora. Zeničkom književniku, članu Društva pisaca BiH,  Abidu Jariću pripala je bronzana plaketa za trećenagrađenu priču „NUR”. Zanimljivo je da je ovo četvrti put kako je Jarić nagrađen na ovom Konkursu.

Šifra: Svjetlost

NUR

Vani zavija bura i cvili  gore od njih, četvero nejači okupljenih oko šporeta. Iako su tek bahnuli na svijet, znali su da ovaj strahoviti kovitlac koji se valja i tutnji od dalekog Malovana i dostiže rušilačku snagu u Polju  neće dobro završiti. Il’ će otići krov kakve kuće il’ će stradati grane ono malo drveća rasutog po baščama il’ će, što je za svakog u čaršiji bilo najgore, doći vijest da se neko  u planini smrznuo. Kao ono prije petnaestak dana kad u kuću Salihovića upade Guberka i s vrata povika:

            „Kuku i naopako! Smrzo vam se otac  u Ljubuši, neuzubillah!“

Najprije je zajecala majka pa onda djeca za njom. Dedo Mušan je zaklopio oči i kroz stisnute usne istiskivao neku muku koja ga počela gušiti. On je to uvijek činio kad nije želio zaplakati. Onda je duboko uzdahnuo, svukao kapu s glave i dugo, dugo je gužvao usahlim prstima. Isto je to činio kad im se konj Alat okliznuo i pod punim tovarom strovalio u Ponor. Iz Ponora se niko nikad nije vratio, govorile su komšije, pa neće ni Alat iako su tvrdili da on nije konj, nego vila i da još samo takav jedan ima u Šujici kod nekog Randukića.

Oca su unijeli na tkanom vunenom biljcu i polegli ga u sobu gdje je, inače, dedo spavao. Rekli su još da se prvih nekoliko sati vatra ne smije ložiti iako je postojala peć, odmah pored kreveta. Još su napomenuli da su obavijestili doktora i da će uskoro doći. Vidjelo se da su i oni iscrpljeni i da jedva stoje na nogama.

Otac je ležao u nekoj čudnoj vatri koja mu je razapinjala prsa  zagrijavajući ih do usijanja ili hladeći do stravične jeze od koje bi mu tijelo, s vremena na vrijeme, uzdrhtalo kao slamka na    raspuhanom sjevercu. Potočići znoja cijedili su se i bujali, a najviše niz lice natapajući jastuk tako da se na kraju pretvorio u nakvašenu spužvastu grudvu. Suhi jezik pomilovao bi ispucale usne i onda    nestajao u ustima iz kojih je sipala neka vrućina koja je  majci mutila pamet.

Po preporuci ljekara majka je pokušavala ravnomjerno održavati vatru u šporetu tako što je  u jednakim razmacima ubacivala dvije-tri cjepanice na ugljen koji bi dogorijevao.

„Mora biti tako”, savjetovao ih je doktor „ni hladno ni toplo. I dajite mu po nekoliko kapi    mlakog čaja.” 

Prošla su dva dana, a otac nije popio ni jedne jedine kapi niti je okusio krušne mrve.

Trećeg dana majci je uspjelo da na jedvite muke iscijedi nekoliko kapi čaja od prokuhanog lista bosiljka u njegova poluotvorena usta.  Kad je grlo osjetilo tekućinu, oči su se na trenutak otvorile i gledale ispred sebe, a da ništa nisu vidjele.

 

A njih četvero djece sjedi pored šporeta i čekaju.

Šta čekaju, niko im nije mogao kazati.

Od čekanja oči im podbuhle i osule se crvenilom od pustog gledanja u vrata sobe u kojoj je ležao njihov otac. Majka i dedo povremeno bi ulazili i tamo dugo ostajali.

Tetka Bila poslovala je nešto po kuhinji i po nekoliko puta bi jednu te istu stvar nekamo nosila i ponovo je vraćala na isto mjesto. Bila je poznata kao žena širokog osmijeha i hitrog pokreta, ali se ovih dana potpuno promijenila. Nevoljko je spremala iftar i onako zamišljena djeci se činila kao neki stranac koji je iznenada navratio u njihovu kuću, a ne kao neko ko je živio s njima i koju su voljeli gotovo kao i majku.

Kad je majka posljednji put izišla, bila je blijeda i ruke su joj drhtale. Krajičkom mahrame kojom je pokrivala kosu brisala je suze, skrivajući pokrete od dječijih očiju.

 

Minka, sidi malo, odmori se. Cili dan si na nogama. Još i postiš, nećeš izdurati. Vidiš i  sama, tu se ništa nemere prominit. Moraš saburati. Sve je u Božijoj volji. Sidi, ne žalosti          dicu.

Majka je samo malo zastala, duboko uzdahnula i rekla.

E, Bila moja, nije meni lahko. Znaš i sama.

Znam, znam, i mene sve ovo tare baš ko i tebe. Brat jr brat. Majka mi ga više neće rodit.         Ali, govorim i tebi ko i sebi. Biće ono što  Bog hoće, u Njegovoj smo milosti, a nadam se       dobru, inšallah – odgovori tetka i dlanovima  pokri lice.

Nešto jauknu pa zagreba kroz dimnjak. Djeca se prestraviše. Najmlađa Lejla ciknu.

Tetka Bila, molimo te, ispričaj nam neku priču. Još je dugo do iftara – stidljivo progovori          najstariji Jasmin. – Nas je svega ovoga strah – jedva izusti.

 

Ona je šutjela kao da ga nije ni čula. Dugo je prstima premetala ćilibarske kuglice na ogrlici, a onda je podigla pogled i tiho rekla.

 

Ti si najstariji i znaš da nije vrime za priču, ali ako budete mirni i ako prestanete plakat,

              kazivat ću vam nešto što je vezano za našu lozu.

            – A šta je to loza? – upita Lejla i odmah obori pogled.

            – Loza je… – i tetka je pomilova pogledom – loza je kod ljudi ono što je vrilo u potoka. Nema    potoka bez izvora, ni čovika bez loze, Lejla.

 

Svako od njih četvero šćućurilo se oko šporeta i pogledom dotiče ženu ispred sebe. Činilo im se da se tetka predomislila i da od priče neće biti ništa. Ni u dimnjaku se više ništa nije čulo, a ni majka već dugo nije ulazila.

„Dobro, bilo je to ovako…“, iznenada će tetka.

 

Nekada u njihovoj lozi, tako je započela, bila su tri brata. Najmlađi se  zvao Salih i bio je niska rasta. Salihovići su dobili ime po njemu. Ostala je priča da je bio neobičan, narod bi rekao „malo na svoju“, podobro tvrdoglav i poprilično ters, ali u duši mehak. Kad se pročulo šta je naumio učiniti, mnogi su se zabrinuli.

“Može se pasti u ogromno okruglo grotlo kamene munare i u njemu nestati kao slijepi miš”, govorili su mu. “A ti nisi, tobe jarabi, ni slijep, a nisi ni miš da se iz tog mračnog dna izvučeš živ i zdrav. Jedino se slijepi miševi gube u tami, bi rekao da će zauvijek u njoj ostati. A oni redovito iz nje izranjaju svaki put kao da tamo nikada nisu ni bili. Samo oni i niko više”, htjeli su ga odvratiti od te njegove sulude namjere.

“Može se, priznajem”, odgovarao je, “ali ja nisam slijepi miš, nego insan. I zato ću biti tamo gdje moram, na ivici sebe, da još jednom  zavirim, ali ovoga puta najiskrenije u svoju dušu”, hrabrio ih je Salih.

 

Dok je pažljivim pokretima rasprostirao serdžadu po dasci na kojoj je namjeravao klanjati podne-namaz, pokušavao  je, po ko zna koji put, uvjeriti sebe da nije pogriješio. “Jest da je neobično i da prije mene niko nije tako nešto učinio”, huktalo je u njemu “munara još nije dovršena, skele su oko nje, opasno je, ali Bog je taj koji određuje našu sudbinu”, čuo je sebe kako govori.

Dolje, u travi haremskoj pored temelja munare kao da nešto zasvjetluca i  zasjeni mu oči. Htio je odvratiti pogled od te svjetlosti, ali nije se dalo. Ona je imala magičnu moć. Širila se u koncentričnim krugovima i u različitim bojama. Sve do njega i dalje preko krova džamije da bi se zaustavila negdje u nebu, u jednoj tački gdje je buknula sva njena snaga, boja i čudesna ljepota. Tačka sa njihala lijevo-desno, i spuštala gore-dolje, ali najniže do tjemena Salihove glave. Svjetlosna traka, kao svilen konopac, titrala je od mjesta pored munare do tačke u nebu čiju visinu nije mogao odrediti. Sad mu se  više ništa ne može dogoditi, činilo mu se, jer je konopac tu, na dohvat ruke dok dubinu ispod sebe, svu ispunjenu svjetlošću, doživi kao nešto što je već vidio i doživio.

 

“Salih, Božiji robe!”, odjednom progovori neki nepoznat glas. “Bog je sve stvari dao u parovima čiji su dijelovi međusobno suprotstavljeni, znaš li to. Lutaju oni koji ne mogu sklopiti parove pa su nesretni jer u traženju ljubavi oni nailaze jedino na mržnju; žele dokučiti ljepotu, ali je u njima samo ružnoća. Ubijaju se zbog nesreće jer sreću nisu osjetili; mrze jer ne znaju da vole; odu u polje, a zalutaju u brdu; na suncu se mrznu, a na mrazu znoje. Utapaju se u vodama čija dubina ne prelazi visinu čovjekova koljena. Ti, Salih pripadaš onima drugim kojima je Bog dao kako vatru tako i vodu; kako zemlju tako i nebo. Jednako tako život i smrt. Ti si svojim imetkom, a Božijom voljom sagradio ovu munaru. Dužan si učiniti još Junusovu-dovu.”

 

Klečeći na dasci,  krajičkom oka još jedanput zahvati bezdan ispod sebe.

I poče učiti.

Dok je tišina, kao koprena, titrala pred njegovim očima, on osjeti kako mu daska izmiče pod koljenima. Tijelo zadrhta nad ponorom. Rukom snažno dohvati svjetlost kao konopac i poče niz nju padati, ali ne kao šišmiš nego kao insan.

Nur je to, javi mu se dok je svojim malehnim tijelom doticao veliku zemlju.

 

Ali, tetka…“, htjede nešto upitati crnooka Merjem koja je najčešće, od svih njih, sjedila u tetkinu krilu, ali je Bila prekinu i ozbiljnim glasom reče: „Nego, djeco, dobro bi bilo da i mi proučimo Junusovu dovu. Večeras je noć Lejletul-kadra pa će  ona dvostruko vrijediti. Ponavljajte za mnom”, blagim glasom započe  i njih petero utopiše svoje glasove u jednu jedinu želju.

“La illahe illa ente subhaneke inni…”

 

Kandiljsko cvijeće mirisno i raznobojno poče se rasipati po osnježenim krovovima kuća i zametenim ulicama. Kako je koji žižak padao na zemlju, on se čudesnom preinakom pretvarao u plavičaste krunice, srebrnaste latice i najljepše zlataste pupoljke koje je ljudsko oko moglo vidjeti. Jedan buket rascvjeta se na oknu prozora sobe i čitavu je osvijetli dok je iz  usta njih petero žuborilo:

                                          “Nema Boga osim Tebe, slavljen neka si…”

Čitav prostor ispuni miris daha iz njihovih usta.

 

Vrata  na sobi naglo se otvoriše.

Preko praga prvi kroči dedo, a za njim majka.

Na licima im je sijao nur, a u očima je gorjela neviđena radost.

Prva je skočila tetka pa djeca za njom.

Vjetar žestoko udari po krovu kuće, uvuče se kroz dimnjak  i rasplamsa vatru u šporetu.

 

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno