Izađe danas komšinica na balkon kako bi muža, koji se zaputio u grad, još jednom podsjetila da plati struju, a on joj, odmahujući rukom, odgovori: “Ma, platiću, bona, NIJE ŠVABO U NEMILI!” Prošlo je vjerovatno i dvadeset godina kako nisam čuo tu rečenicu. Jedan pomoćni glagol, imenica, prijedlog i još jedna imenica, ništa posebno, reklo bi se, a takva gromada prošlosti! Nije Švabo u Nemili!
Čuveni zenički komentar na situaciju u kojoj te neko požuruje, a ti smatraš da za žurbom nema nikakve potrebe. Obično bi se njime završavala svaka dalja diskusija na tu temu.
Često se, gotovo svakodnevno, izgovarao u onim vremenima kad smo, navodno, “čuvali bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”, i kad smo “živjeli kao da će sto godina biti mir a naoružavali se kao da će sutra biti rat”.
Nije Švabo u Nemili! Smatralo se da mir i slobodu može narušiti samo neki Švabo, koji će na Zenicu očigledno navaliti iz pravca Doboja. Geografija je neumoljiva! Iz pravca Sarajeva, po zeničkim shvatanjima, Švabo nije mogao da navali. I nek’ vala, i nije! Nema žurbe, nije Švabo u Nemili! Historijski dokument koji svjedoči da se nekad živjelo mnogo sporije i opuštenije nego danas, a opet se sve stizalo.
Sjećam se svog straha kad sam prvi put pogledao film “Ko to tamo peva”. Bio sam dijete i nisam mogao da shvatim genijalni humor Dušana Kovačevića, ali mi se itekako urezao taj tragični ulazak autobusa u Beograd. Tu noć nisam mogao da zaspim plašeći se napada iz vazduha na moju dragu Jugoslaviju i još dražu Zenicu. U svojim dječijim razmišljanjima sam se pitao: “Šta ako nas neko napadne, gdje ćemo se sakriti?”
Pitao sam se da li je podrum u soliteru adekvatno sklonište. Ta, u suštini, vrhunska komedija me je prepala više od najkrvavijeg američkog horora. Naravno da danas, kada taj film gledam po hiljaditi put, nemam takvog straha, jer sam u međuvremenu doživio da mi o glavi ne radi Švabo, nego ljudi s kojima dijelim isti jezik, istu kulturu, iste običaje, ali redovno se sjetim svoje dječije naivnosti onda kada “šlager-pevač” izgovori svoju posljednju riječ: “Bombarduju!” Zbog svih ovih stvari je rečenica “Nije Švabo u Nemili!” (p)ostala zaboravljena, neupotrebljiva, bespredmetna, bez obzira na to koliko te neko požuruje a ti smatraš da za žurbom nema nikakve potrebe.
Zeničani još uvijek nisu “ažurirali” svoj pogled na žurbu nekom svježijom dosjetkom, koja bi bila u skladu sa onim što se dogodilo na brdovitom Balkanu početkom devedesetih, malo zbog toga što danas neuporedivo više žure nego što su žurili nekada, a mnogo više zbog toga što za devedesetim “niko neće žaliti niti im stihove kovati”. Ostaje nam samo da se sjećamo vremena kad je najveća opasnost prijetila od nekog strašnog Švabe, jedine “osobe” koja može natjerati Zeničanina da požuri, i to tek kada stigne do Nemile.
I nadam se da je komšija platio struju. Mnogo se više danas žuri i sa isključenjima…
Sead Kratina / pukovnik Buendija
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
