Anđela Ilić, glumica Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, diplomirala je na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, na Odsjeku dramska umjetnost – gluma, u klasi profesorice Tanje Miletić-Oručević, 2007. godine, predstavom “Ludilo udvoje” E. Ionesca, gdje je tumačila ulogu One. Glumom se počela baviti 1993, kada je upisala Dramski studio BNP-a Zenica. Godine 1994. postala je članica Glumačkog ansambla BNP-a Zenica. Od tada do danas tumačila je više od 70 uloga u predstavama svih žanrova.
OTKUD ANĐELA ILIĆ U SVIJETU GLUME?
– Prva emocija prema pozorištu i pozorišnoj umjetnosti javila se još u djetinjstvu. Često sam dolazila u pozorište. Pamtim pjesme iz nekih predstava koje sam često gledala, poput “Crvenih krovova”.
TIŠINA JE NAJGORA
U svijet glume ušla sam sasvim slučajno. U ratu, 1993. godine, na nagovor prijatelja Miše prijavila sam se na audiciju za prijem na Dramski studio, otišla, prošla, završila i ostala. Kasnije sam završila dramsku umjetnost u Mostaru. Gluma je postala moja velika ljubav.
PRILIČNO STE ANGAŽOVANI U PREDSTAVAMA ZA DJECU, IGRALI STE U DVIJE PREDSTAVE ZA BEBE. KAKVA JE RAZLIKA IGRATI ZA DJECU U ODNOSU NA ODRASLU PUBLIKU?
– U samom pristupu radu ne pravim razliku kada se radi predstava za djecu ili za odrasle. Svaka predstava ima neki svoj kod koji je ugovoren između reditelja i glumaca. Radila sam dvije predstave za bebe, “Maslačak” i “Prije nego dijete zaspi”. Tu je razlika što je trebalo pronaći način za komunikaciju sa publikom koja još ne govori. Koristili smo se zvukom, pokretom, bojom, oblicima. Naravno, iskoristili smo to što je pozorište živa umjetnost i dopušta da se lako uspostavi ta neka veza.
Kao da smo upali u neku crnu rupu u svemiru. Postajemo apatični, nijemi. Teško je biti optimista u ovakvoj situaciji
JESTE LI USPJELI RASPLAKATI NAJMLAĐU PUBLIKU?
– Nismo. Čak su nas bebe s pažnjom gledale.
ČITALI STE PRIČE PRIJE SPAVANJA ZA DJECU KOJE SU OBJAVLJENE NA YOUTUBE KANALU BNP-A ZENICA KADA SE ZBOG VIRUSA KORONE RADILO ONLINE. KAKO JE PUBLIKA REAGOVALA NA TO?
– Pozorište se potrudilo da u tom prvom naletu pandemije Covid-19 nađe način da nekako opstanemo i budemo prisutni. Jedan od načina bilo je to moje čitanje priča za djecu na YouTube kanalu. To je za mene bilo novo iskustvo. Bilo je neka slamka spasa u tom balonu, koji je bio ispunjen strahom, neizvjesnošću i tišinom. Za mene je najgora bila ta tišina. Izađem napolje, puno je ljudi, a svi šute. To mi je najteže bilo. Tako da su mi te priče bile neki spas. Primila sam mnogo poruka od roditelja koji su mi rekli da djeca jedva čekaju da odu u krevet i poslušaju priču. To je bila nagrada za mene, bio je neki ogrtač kojim mogu da se pokrijem.
MOŽE LI NAS KULTURA SPASITI OD LUDILA KOJE NAM SERVIRAJU POLITIČARI?
– Spasiti? Ne može. Ali, može napraviti neku pauzu, ubaciti neki drugačiji sadržaj. Može ukazati na neki problem, može nas isprovocirati, može nas utješiti, može oplemeniti. Može nas natjerati da kritički razmišljamo. Moramo sami sebe spasiti.
SMATRATE LI DA SU NAJODGOVORNIJI ZA OVO LUDILO POLITIČARI?
– Naravno da jesu. Svi naši političari nekako “drobe” po tim starim matricama: mi, oni. Okrenuti su sebi a da ni krajičkom oka ne vide ništa oko sebe. Uši su im toliko gluhe da čovjek pomisli da koliko god da se trudiš, kad govoriš, moraš vikati, ali da su te njihove uši toliko gluhe da ništa do njih ne dopire. Možda stvarno misle da su nedodirljivi, da mogu “u se, na se i poda se”.
KOLIKO JE BITNO DA GLUMCI UKAZUJU NA NEPRAVDU I KROZ RAD I KROZ DRUŠTVENI ANGAŽMAN?
Na nagovor prijatelja Miše prijavila sam se na audiciju za prijem na Dramski studio. Otišla, prošla, završila i ostala
– Samo pozorište je ogledalo društva. Trebalo bi samim tim da pozorište, ali i glumci ukazuju na nepravde koje nam se dešavaju. Ali, isto tako treba da ukazuju i na nešto što je lijepo. Kad se bavimo likovima, na sceni ulazimo u prirodu tog pojedinca i što dublje ulazimo, bolje vidimo socijalni aspekt i jasnije vidimo šta je to što “nagriza” društvo. Pozorište kao takvo ne može biti odvojeno od svakodnevnice i od socio-političke strukture. Umjetnici podižu svoj glas kroz rad, kroz aktivno učešće u protestima, nekim nevladinim organizacijama, a neki i kroz djelovanja u političkim partijama.
KAKO REAGUJETE KADA PROČITATE DA VAŠA GENERACIJA POSAO U STRUCI ČEKA U PROSJEKU PET GODINA?
– Kao da smo upali u neku crnu rupu u svemiru. Postajemo apatični, nijemi. Već sam rekla da kad govorimo, da onda vičemo, a kad vičemo, te uši ne čuju. Teško je biti optimista u ovakvoj situaciji. Nešto svi čekamo. Dosta mladih odlazi.
OSIM FINANSIJSKOG ASPEKTA, DA LI SU PO VAŠEM MIŠLJENJU ZA ODLAZAK MLADIH RAZLOG I PSIHIČKO UBIJANJE U POJAM, NEVJEROVANJE DA SE NEŠTO MOŽE PROMIJENITI NABOLJE I PRIJETNJE DRUGIM I DRUGAČIJIM, PA ČAK I NOVIM RATOM?
– Sve zajedno. I u svijetu je korona. I u svijetu je nepravda. Nema nijedne zemlje koja je idealna. Svaka zemlja vuče neke svoje probleme. Ali, ovdje nemaš zašto da se uhvatiš.
DASKE SU NAJLJEPŠE
Volim vjerovati u ljepšu budućnost za nas sve, ali stalno pružamo ruke za te zlatne kašike da nam padnu na dlan, ali nema ih.
DA LI JE TEŽE IGRATI U POZORIŠNOJ PREDSTAVI ILI FILMOVIMA I TV SERIJAMA U KOJIM IMA MOGUĆNOSTI PONAVLJANJA SCENE KOJA SE SNIMA?
– Igrala sam manje uloge u serijama. Znalo se desiti da mi kažu da odglumim neku scenu, da vide kako će ispasti i nakon tog probnog mi kažu da je super, da su snimili, da se ne treba ponavljati. Uđeš nepripremljen, a zbog brzine to snime jednom. Godine 2020. sam glumila u jednom kratkom filmu, čiji je reditelj iz Kanade. Tu jednu scenu smo radili čitav dan. To je bilo zaista pozitivno iskustvo, bila je tako lijepa atmosfera na setu. Naravno, na pozorišnoj sceni je najljepše.
Autor: Mirza Dajić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
