Do kada ćemo samo mjeriti? Kada vam prvi čovjek vašeg grada kaže da trebate zaboraviti i gurniti pod ćilim tako životno važnu aktivnost koja znači život – disanje, onda se trebate ozbiljno zamisliti i zabrinuti. Šta je to što je važnije od tako životno bitne stvari i šta sve trebamo žrtvovati radi ostvarenja onih drugih ciljev? Odmah da kažem da nam se ne piše dobro.
Svjedoci smo igre oko toga ko će mjeriti zagađenje, ko je akreditovan i osposobljen, na kojim mjestima i kojim metodama i opremom to raditi i na kraju ko je taj kojem mi iz Zenice možemo vjerovati. Ovu “igru bez granica i kraja” nam je tako suptilno nametnuo “Mittal” i dok je igramo, prolazi vrijeme i ciklusi okolinskih dozvola bez stvarnih pomaka ka boljem.
Za to vrijeme “Mittal” vrijedno skuplja profit i iznosi ga vani. Prolaze rokovi za postavljene zadatke iz proteklih okolinskih dozvola uz objašnjenje da “oni” nemaju novca ili neke jednostavno neće da rade i iznova se prolongiraju za sretnija vremena. Zbog sudskog procesa, sada protiče i treča godina kako ne plačaju i onu mizeriju od naknade po osnovu propisa “zagađivač plača” i kojeg li apsurda po podacima koji oni sami “mjere”.
Čak su ovim ponašanjem nadmašili sami sebe, jer su bili protiv onoga što su sami priredili i poslali nadležnim institucijama. A mi dotle se polako i sigurno trujemo i usput raspravljamo šta je teže, ona cjepanica u sirotinjskom šporetu, čevabđinica, probušen auspuh ili hiljade tona koksa, uglja ili rude. Za misleći sloj našeg grada valjda su jasne proporcije. I tako se nastavlja igra unedogled od mjerenja, epizoda i neproglašenih uzbuna do prvog vjetra ili padavina pa do naših sljedećih izbora.
Da još usput razmotrimo koji to dio industrije ili investitora svojim radom ,”tjeraju” nevladine organizacije (čitaj Eko-forum). Jedine potencijalne žrtve mogu biti organizovana proizvodnja hrane, cvijeća ili turizam. Zaista se ne mogu sjetiti više nijedne i da odmah raščistimo ni jedno ni drugo nije nikada bilo locirano niti se obavljalo u Zenici. Možda bi mogli razviti turističke obilaske okoline željezare gdje bi generacije novih naraštaja mogle učiti kako se sistematski i planski uništi naše okruženje i gdje će decenije trebati da se popravi šteta.
O onim “nesretnim” plantažama malina u okruženju željezare neču ni razmišljati, jer mi na zeničkoj pijaci niko ne može garantovati gdje su uzrasle pa i ne prilazim štandovima. Svaka druga industrija ili proizvodnja bi se obavljala u istom okruženju i atmosferi koja postoji i u svakom zeničkom obdaništu, školi, kući, stanu ili na ulici. Prema ovome, bez protekcije ili posebnih uslova, osim onih koji se po zakonu ili tehničkim propisima moraju obezbijediti za specijalne grane industrije. A takvih sigurno neće biti u Zenici. Očito je da se razlozi bježanja investitora iz Zenice kriju u našoj stvarnosti i okruženju, političkoj situaciji, birokratiji, administraciji i da ne zaboravimo glavno – korupciji.
Kada se sada vratite na uvodni dio , zapitajte se jeste li spremni žrtvovati sebe, porodicu ili svoju djecu samo da bi u svijet otišla slika sretne, zdrave i mirne Zenice. Još da navale investitori. Za ovu sliku budite spremni na više bolesti i bolovanja ( za sretno zaposlene), više pretraga, analiza i nalaza a poslije toga biopsija, tretmana, terapija i liječenja. Za one nesretne više mjesta u odavno punoj Gunduličevoj ili prerano napunjenim Prašnicama. Iako nisam vjernik, neka nam je svaki Bog na pomoći.
Autor: Zlatan Alibegović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
