fbpx
Zenica

Al Jazeera sa Sabihom Husić

Sabiha Husić iz Bosne i Hercegovine prošle sedmice u New Yorku dobila je nagradu “Žena svijeta”, koja je prethodnih godina pripala bivšoj američkoj sekretarki Hillary Clinton te novinarki Christiane Amanpour. Psihoterapeutkinja, islamska teologinja i međureligijska mirotvorka priznanje je primila od američke organizacije Women for Women International, zbog stalne podrške žrtvama seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini, kroz rad u nevladinoj organizaciji Medica u Zenici.

Husić već dvije decenije radi s hiljadama žena i djece koji su bili žrtve silovanja te seksualnog nasilja u ratu i nakon njega. Zajedno s kolegicama iz organizacije Medica otvorila je sigurnu kuću, podržavala preživjele koji su morali svjedočiti pred sudom i ponovo proživljavati traume, borila se da žrtve budu prepoznate kroz bh. zakone te pomagala ljudima čiji su najbliži nestali.

Nekoliko puta o problemima žrtava razgovarala je i s glumicom Angelinom Jolie te bivšim britanskim ministrom vanjskih poslova Williamom Hagueom, a učestvovala je i na Globalnom samitu u Londonu o zaustavljanju seksualnog nasilja u konfliktu.

Husić u razgovoru za Al Jazeeru govori o tome kako je počela raditi sa žrtvama te o poniženjima i uvredama s kojima se svaki dan suočavaju.

Radite za organizaciju Medica više od 20 godina, od njenog osnivanja 1993. godine. Kako je počela Vaša priča o pomaganju ženama i djeci?
– Došla sam u Zenicu 1993. godine, kao izbjeglica iz rodnog grada Viteza. Međutim, rat i ratna dešavanja nisu me mogla sputati da budem aktivna. Prvo sam počela okupljati žene i djevojke u izbjegličkom centru kako bi razgovarale, bodrile jedna drugu i prepoznale značaj života. Dok sam radila u izbjegličkom centru, istovremeno sam počela raditi i u Medžlisu Islamske zajednice Zenica, a potom stupila u kontakt s Medicom, gdje sam prvo volontirala, a poslije šest mjeseci postala sam članica ove organizacije. Pristup koji je Medica imala tada, a i sada, daje mi snagu za životom i volju da pomažem drugima. Tokom cijelog rata i nakon rata moje kolegice i ja požrtvovano i nesebično se zalažemo za žene na području cijele Bosne i Hercegovine. To mi je omogućilo da radim na ponovnom uspostavljanju povjerenja među ljudima, koje je nemili rat razorio i nanio duboke povrede i rane.

Koji su danas glavni problem žena žrtava seksualnog nasilja u ratu? Je li dvije decenije nakon rata njihova trauma još veća?
– Preživjele nemaju adekvatnu zdravstvenu brigu, i to uglavnom zavisi gdje žive. Nema adekvatne podrške u individualnom terapijskom radu, kao ni općenito adekvatne psihosocijalne pomoći. U teškoj su ekonomskoj situaciju, stambeno nezbrinute i često nisu u mogućnosti podržati djecu u daljnjem školovanju, posebno u završavanju visokog obrazovanja.

I do danas je prisutna stigmatizacija i upiranje prsta prema preživjelima, a ne prema počiniocima zločina, koji se mogu vidjeti na ulicama, u institucijama. Počinioci zločina su na slobodi i nekažnjeni.

Također, pristup određenih institucija je nesenzibiliziran, posebno u procesu ostvarivanja prava kao što je Status civilne žrtve rata. Pojedini profesionalci onima koji su preživjeli seksualno zlostavljanje i silovanje, između ostalog, govore: “Šta si čekala sve ove godine, pa hoćeš sada status… Ne može to tako… Šta ako si silovana, nisi umrla… Dosta je vas silovanih žena…”

Treba istaći i da žrtve nisu adekvatno zaštićene i podržane tokom svjedočenja. Neadekvatna je briga društva za preživjele, a one imaju osjećaj da su od mnogih zaboravljene. Također je vidno da nemaju ista prava kao što imaju druge populacije traumatizirane ratom.

Osim ženama žrtvama iz rata, dosta ste aktivni i u pomaganju ženama i djeci žrtvama nasilja nakon rata te njihovoj edukaciji. Medica je pokrenula i sigurnu kuću, kao i dječiju kuću.
– Medica Zenica od samog početka rada pruža adekvatnu brigu onima koji su proživjeli nasilje – kroz sigurne kuće, psihološka savjetovališta, dječije dnevne centre, SOS telefon i jedinstvenu telefonsku liniju za podršku preživjelima silovanja i seksualnog nasilja, kao i njihovim porodicama.

Radimo i na ekonomskom osnaživanju žena i djevojaka putem kurseva koji su certificirani, osnaživanju žena u ruralnim sredinama, pružamo psihološku podršku kroz grupni i individualni rad na terenu, ali i uspostavljanjem grupa samopodrške.

Naravno, da bi sve navedeno radile, neophodna su finansijska sredstva. Na tom polju su susrećemo i s poteškoćama, jer još nema adekvatne finansijske podrške od države te su Medica Zenica, ali i druge nevladine organizacije, usmjerene na međunarodnu podršku.

Također, jedan od nedostataka je nepostojanje političke volje da se sistemski pristupi rješavanju ovog problema i tako adekvatnije odgovori na potrebe preživjelih.

Jedna ste od voditeljica Evropskog projekta za interreligijsko učenje. Možete li objasniti šta taj projekat podrazumijeva?
– Evropski projekat za međureligijsko učenje omogućava ženama različitih religijskih opredjeljenja i uvjerenja da se sretnu, upoznaju, razmjenjuju iskustva, uče jedne od drugih i tako zajedno prepoznaju probleme koji se tiču žene, bez obzira gdje živjele – u Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, Švicarskoj, Holandiji ili Libanu.

Tu se uspostavljaju mostovi povjerenja među ženama, a posebno u državama gdje su odnosi narušeni uslijed rata, raznih drugih sukoba i netrpeljivosti, posebno između manjinske i većinske populacije. Projekat pruža značajan oslonac u vjeri i onom što nas vjera uči – da želimo drugima ono što želimo sebi, da poštujemo ljudska bića, da poštujemo sve naše sličnosti i razlike.

Završili ste Islamski fakultet, ali i psihologiju. Odakle istovremeni interes za ove dvije oblasti i kako ste ih spojili u svom radu?
– Fakultet islamskih nauka u Sarajevu mi je omogućio da steknem jedno šire obrazovanje, da upoznam i spoznam svoju vjeru, ali i vjeru drugih naroda te da ih poštujem. Omogućio mi je da prepoznam važnost ljudskog bića, a posebno da upoznam vrijednosti koje islam pruža ženi, poštujući sva ljudska bića. Međutim, kada sam počela raditi sa ženama, djevojkama i djecom koji su preživjeli seksualno zlostavljanje i silovanje, ali i druge ratne traume, kao što su gubici, prognaništvo, izbjeglištvo, ranjavanje, zatočeništvo… prepoznala sam kod tih osoba jak izvor snage vjere kako bi prihvatili svoja teška traumatska iskustva.

Tada sam shvatila da mi je potrebno znanje iz traume, da razumijem šta je trauma, stres, psihološke posljedice, da mogu prepoznati načine nošenja u tako teškim iskustvima.

Stoga sam odlučila završiti psihosocijalni-terapijski rad s preživjelim traume, određene terapijske škole i shvatila sam kao cijeli proces ima jaku povezanost s vjerom. Osobe s kojima sam radila i same su naglašavale – “jedino mi je ostala vjera” ili “tek sam sada shvatila da mi jedino dragi Bog može pomoći”, kako bi prihvatili traumatsko iskustvo, sačuvali nadu i nastavili život.

Nagradu Žena godine organizacije Women for Women International prije vas su dobile i Hillary Clinton i Christian Amanpour. Koliki je, zapravo, značaj ovog priznanja za Vas i da li će Vam pomoći da još više istaknete probleme ljudi s kojima radite?
– Ova nagrada je zvanično pripala meni, ali ja ovu nagradu dijelim sa svim ženama i djecom koji su preživjeli nasilje tokom rata, kao i u poslijeratnom periodu. Sa svim kolegicama iz Medice Zenica s kojima zajedno radim kako bi doprinijele kvalitetnijem životu ranjivih kategorija, kako bi ostvarili svoja prava, kako bi se glas preživjelih čuo, ali i sa svima koji podržavaju moj rad i rad Medice Zenica. Nagrada je značajno priznanje, ali i velika odgovornost da s novom snagom nastavim snažnije i odlučnije, da ne odustajem i da vjerujem da su i male promjene značajne i da mogu polučiti važne promjene i rezultate.

Izvor: Al Jazeera