Kultura

Abidu Jariću prva nagrada na konkursu za kratku priču u Tuzli

Na nedavnom konkursu kojeg je Udruženje građana “Artsinteza” iz Tuzle organiziralo u povodu Svjetskog dana romskog jezika za priču motivski vezanu za život Roma pristiglo je nekoliko stotina radova i kratkih priča pisaca iz Bosne i Hercegovine. Najboljom među njima žiri u sastavu Šimo Ešić (predsjednik), te Zejćir Hasić i Mirjana Tahirović, proglasio je priču „Kalo“ književnika Abida Jarića iz Zenice.

Druga nagrada, za priču „Jeton“ dodijeljena je Dženiti Hrnjičić, a treća nagrada za priču „Sanelova borba za roditelje“ Ifeti Hrnjić.

Sve tri izdvojene priče veoma plastično i sugestivo iznose pred čitaoca uzbudljive i emotivne slike iz romskog života, realističnim postupkom prepliću nevesele sudbine svojih glavnih likova – Roma u društvenom miljeu u kome odrastaju, preživljavaju i bore se za ljudsko dostojanstvo. U tome se, koliko svojim pripovjedačkim postupkom odnjegovane gipke rečenice, toliko (a možda i više) uvjerljivošću svoje melanholične fabule ispričane prizvukom tihe tuge koja prosto „lijepi“ za dušu čitaoca, izdvojila prvonagrađena priča“, istakli su u svojoj Odluci članovi Žirija kojim je predsjedavao Šimo Ešić, poznati pripovjedač i pisac poezije za djecu.

 

 

„KALO“

1.
Ja i Kalo išli smo u isti razred, šesti b.
Sjedili smo u zajedničkoj klupi već nekoliko godina iako je u našem razredu bilo još troje učenika iz Karanfil mahale. Tako smo mi zvali onu pregršt kućica pokrivenu šindrom ili zakrpama od najlona i lima koje su se blago spuštale prema rječici Slivni da bi se u zadnjem trenutku zaustavile na njenoj obali. Stariji su rado zalazili na Slivnički put (tako se, ustvari, zvanično zvala ta ulica) što poslom što iz radoznalosti. Ako ste trebali naoštriti sjekiru ili neku drugu alatku, to ste mogli učiniti samo u Gavranovoj kovačnici na Slivničkom putu. Ako ste se uputili s namjerom da nabavite veliku ili malu korpu ispletenu od vrbova pruća onda ste opet morali sići s asfalta i uputiti se blatnjavim makadamom do Pašanove korpare.
Najčešće se, ipak, tamo zalazilo zbog nane Rose.
Ona, onako pogrbljena i podbrađena uvijek istom zelenom maramom sa bijelim đulovima izgledala je pospano i nezainteresirano dok ne bi progovorila. Tada bi se njene oči otvarale i to je bio prvi znak da se vraća iz nekog dubokog drijemeža u koji bi sve češće zapadala kako su godine neumitno gasile neku vatru u njenim kao gar crnim očima. Znala je gledati u dlan i za taj posao nikada nije govorila cijenu. Uzimala je koliko joj date. Nije odbijala ni predmete, ako su joj se sviđali.
Sjećam se, majka me je jednom dovela kod Rose, ali u sami sumrak. Nije mi to rekla, ali sam pretpostavljao da je to vrijeme odabrala jer je htjela izbjeći radoznale oči. Čim smo prešli drveni mostić na Slivni već smo se dohvatili prvog sokaka u Karanfil mahali. Bio je kraj ljeta i sve što se našlo između neba i zemlje treperilo je u nekom neobičnom mirisu koji je opijao i sladunjavo se rastapao u mojim ustima i nosnicama. Majka me nekoliko puta upozoravala da ne žurim previše i da me teško sustiže. Jedan starac, laktovima oslonjen na drvenu tarabu, pokaza nam prstom u kom pravcu trebamo ići. Ušli smo u jednu malu avliju uraslu u najrazličitije cvijeće. Kućica je bila u plavo okrečena sa niskim vratima i dva prozorčića koji su gledali u avliju. Pod strehom sušio se snop nekog bilja. Stupismo u uski hodnik u kome nije bilo ništa osim jedne police na kojoj je ležalo nekoliko pari obuće. Jedne mi se cipele učiniše poznatim.
– Ima li koga? – majka glasno uzviknu.
– Uđite slobodno, kod prijatelja ste – začusmo jedan ženski prigušeni glas. U produžetku hodnika, u manjoj prostoriji, na sećiji sjedila je postarija žena. Ispreplela je noge „a la turko”, a leđima se čvrsto oslonila na jastuk. To je bio prvi put da ulazim u jednu romsku kuću i pomalo me je bilo strah. Međutim, čim me starica pomilovala svojim blagim pogledom, straha je nestalo kao da je otjeran nekom nevidljivom silom iz moga tijela.
– Sjednite – i rukom pokaza na mjesto pored sebe.
Majka je sjela, a ja sam ostao stajati.
– Evo, trebao je već doći – činilo mi se kao da je govorila samoj sebi. – Poslala sam ga da kupi kafu, a njega nikad. Istih ste godina – sad se obrati meni. – On je šesti razred i dobro uči. Možda se i znate.
– To vam je sigurno unuk? – radoznalo će majka.
– On mi je sve. Otkad mu otac ode za nekom igračicom to čavhro, hoću reći dijete ostade meni na sirotinjskoj brizi.
– A, majka, gdje mu je majka?
Starica obori pogled i ne reče ništa.
Obje su sada šutjele, a ja sam gledao u jednu fotografiju u drvenom okviru. Tamo na zidu smiješio se jedan čovjek sa velikim usukanim brcima. Baš onakvim kakve je imao moj daidža Džemal. I odjednom, postade mi drag.
– Ko je on? – upitah i iznenadih se visinom moga glasa.
Žena na sećiji podiže pogled i zagleda se u sliku na zidu kao da je prvi put vidi.
– Ah, to – progovori ona nekako odsutno – to je moj muž Merdžan, a Kalov dedo. Poginuo je na radnoj akciji negdje kod Banovića.
Odjednom, a da ga niko od nas nije čuo, na vratima se pojavi crnomanjast dječak sa dužom grguravom kosom. Imao je neki zamotuljak pod pazuhom.
– So saha(1) pa toliko kasniš? – prekori ga žena na sećiji.
Kalo je stajao na pragu sobička i gledao u mene. Izgledao je kao da nije ni čuo pitanje.
– Otkud ti Štreberu? – obrati mi se potpuno iznenađen mojim prisustvom u njegovoj kući.
– Evo ja došao, s majkom – zbunjeno mu odgovorih.
– Vidi, vidi momaka – sva radosna uskliknu starica – vi kao da se poznajete?
– Poznajemo, nano. Ja i Štreber sjedimo u istoj klupi.
– Kalo je, inače, najbrži učenik u našoj školi – htjedoh ga pohvaliti pred nanom i mojom majkom.
– Daj tu kafu – sad ona podviknu – i iziđite u dvorište dok nas dvije ne završimo naš razgovor.

Šta se dalje događalo u sobičku ostalo mi je zauvijek nepoznato. Jedino što znam da smo majka i ja kasno došli kući i da mi je usput priprijetila da ocu ne smijem reći gdje smio bili. Ako me slučajno upita, trebam mu reći da smo navratili kod tetke Hate koja u posljednje vrijeme nešto pobolijeva pa je češće treba obilaziti.
Tu istu noć majka mi je skuhala gorak čaj koji sam morao popiti naiskap. U jastučnicu mi je gurnula neki zamotuljak i rekla da o ovome ne smijem pričati nikome jer je ovo naša mala tajna. Ako, pak, kažem sestri ili ocu i dalje ću se buditi i skakati iz kreveta i neću moći dugo, dugo zaspati.

Ja sam naravno, čuvao tu našu tajnu. Prešutio sam majci da sam poslije našeg prvog zajedničkog odlaska u Karanfil mahalu, često s Kalom bio na Slivničkom putu jedva čekajući da uđem u njegovu avliju u kojoj sam očekivao, i kad za to nije bilo vrijeme, da udahnem miris najraznovrsnijeg bilja ispod strehe kućice okrečene u plavo.
Svaku noć, pred spavanje, nastavio sam piti šoljicu gorkog čaja i nisam se budio.
U školi sam i dalje sjedio u klupi s Kalom sve do onog majskog dana poslije kojeg ga više nisam vidio.

2.
Bila je sredina proljeća i sva se okolina gušila u zelenilu.
Nastavnik matematike namrgođen i podbuhlog lica nemarno prevrće stranice razredne knjige.
– Dežurni, ko jutros ne prisustvuje nastavi? – tiho upita.
On je imao običaj praviti neobične pauze između riječi pa bi izgovorene rečenice zvučale veoma smiješno. Međutim, učenici nisu ni pomišljali da se nasmiju ovom njegovom čudnom izgovoru jer je on bio među najstrožijim nastavnicima u školi.
– Nastavniče – javljam se stojeći uspravno kao vojnik u stroju – osim ono troje učenika sa Slivničkog puta kojih nema već nekoliko dana, danas nema ni Kala.
– Je li i on sa Slivničkog? – strogo upita.
– Jeste, nastavniče. I ona je iz te ulice.
– Aha, tako – promrmlja i prvi put me pogleda.
– Nastavniče, evo vidim ga kroz prozor kako dolazi u školu – gotovo zavikah. – Samo što nije ušao.
– Ako i dođe, ko zna da li će da uđe. S njim nikad ne znaš na čemu si – nekako zlurado odvrati mi nastavnik.
Vrata učionice se otvoriše i pojavi se Kalo.
– Rekao sam Vam nastavniče da će doći – slavodobitno se oglasih.
– Zašto kasniš? – obrati se on Kalu.
Poznavajući ga, pretpostavljao sam da će reći nešto što će oduševiti sve učenike, ali ne i nastavnika.
Tako se i dogodi.
– Prolazio sam pored slikareva dvorca – započeo je svoje pravdanje – kad tamo, napadao snijeg do koljena i pokrio, kao kakav bijeli tepih, cijelo imanje sve do ograde. Čudno je izgledao snijeg u maju i to samo na njegovom imanju. Raznobojni kristali snježnog prekrivača prelamali su se u spektar najraznovrsnijih boja koje su na užeglom suncu titrale i treperile pa se topile i ponovo ledile čineći tako šareni, prozračni veo. Na snježnoj površini nije bilo nijednog traga. Sve je bilo ravno i netaknuto. Da nije bilo one čudne igre boja reklo bi se da je sve postalo mrtvo i smrznuto. Bjelina mi zaslijepi pogled i ja zatvorih oči. Kad sam ih ponovo otvorio ugledao sam u udubljenju, pokraj ulaznih vrata, lava isklesanog u kamenu. Tresao je svojom crvenom grivom, protezao se i zijevao pa je svojim vrelim dahom topio snijeg ispred vrata. Od svega, osjetio sam mučninu u glavi i počeh gubiti ravnotežu. Izgleda nastavniče da me lav hipnotizirao svojim staklenim očima i što sam više žurio, korak mi je bio kraći. Eto zato sam zakasnio.
Nastavnik se zacrvenio u licu, pridigao iza stola i iskolačenim očima buljio u Kala.
– Mogu li ići na mjesto? – upita Kalo stojeći kao kip pored vrata.
– Nigdje ti ne možeš ići osim iz ove škole – sad je galamio nastavnik stiskajući pesnice. – Uostalom, za vas sa Slivničkog imam jednu važnu obavijest.

Nastavnik se malo namrgodi, otvori crnu tašnu i iz nje izvuče knjigu oglasa.
Svi smo uzbuđeno iščekivali vijest. Većina nas pretpostavljala je da se poslije nje nećemo radovati. A on je kao u inat, nešto listao po knjizi pa onda lutao pogledom po licima učenika kao da nas broji dok konačno ne progovori.
„Po naredbi direktora Osnovne škole ‘Sedam sekretara SKOJ-a’ “ zabranjuje se…”
Koljena nekih od nas već su počela drhtati, a dah se prekidati.
„Zabranjuje se učenicima sa Slivničkog puta pohađanje nastave do daljnjeg.”
Nijedan šum se nije čuo, sve je zamrlo.
„Postoji sumnja”, glas je sada bio oštar i nije pravio one čudne pauze među riječima, ”da su učenici iz ove ulice prenosioci jedne rijetke, ali opasne zarazne bolesti. Da bi se spriječila epidemija…”
Kalo ga više nije slušao.
Zatvorio je vrata i nestao.

3.
Sa polusrušene stanične zgrade opada malter. Glinasta boja ljušti se sa fasade i truni oko temelja koji su, od vremena kad su tu ukopani, već uveliko potonuli u zemlju. Iznad ulaza, pod samim krovom, još uvijek se kočoperi naziv ove željezničke postaje. Nekad, ko zna kad, nestalo je jedno slovo pa se ona sada zove ZA UMLJE.
Glas je bio krupan i muževan iako je pripadao sitnom čovjeku. Izgledao je još manji jer nije imao nogu. Tijelo se smjestilo u kolica sa velikim točkovima koje su gurale koščate šake i po stalnim kretnjama koje je činilo dalo se zaključiti da je bilo nezadovoljno tim mjestom i položajem. A glas je vikao.
– Del(2) ima jedan veliki tefter, velik kao čitav ovaj svijet i zove se ‘Božiji zapis o njima’. Tamo nismo poredani po porijeklu ni po boji očiju, nego po zaslugama koje nosimo. Jer, kada bi bilo drugačije, mi Romi bili bismo i tamo na zadnjem mjestu. Paćivako alav(3).
Odmah sam ga prepoznao. Ni dvadeset pet godina nije bilo dovoljno da zaboravim taj glas koji me oduvijek podsjećao na grgoljenje bistrog planinskog potoka. Bio je to Kalo.

– Vi i ne znate da nas vaš prezir peče kao živa rana, te marel ma o Del(4). Sad se glas utanjio i ličio je na dječiji plač. – Kada će vam biti jasno da će svaki onaj koji nazove Ciganinu dobar dan zaraditi Božiji osmijeh.

Suton se već ušunjao u ovaj upaučeni prostor provlačeći se kroz dva prozora na katu koja zjape bez stakala. Kad se vlak dugim piskom oglasi, polutruhli kapci na njima zaklepetaše kao ptice krilima.

– Upamtite – trudio se da nadjača buku koju su stvarali željezni točkovi – Del će jednoga dana, kad ne mogne više trpjeti sve kušnje i poniženja kojima smo izloženi, poslati na naše neprijatelje, fijeđe(5), razne bolesti od kojih će se mnogi okrastati. Kraste će im prekriti oči pa će ovim svijetom hodati koro(6). Drugima će se ruke ukočiti pa neće više moći kamenom i motkom ići na nas. Većini će jezik odebljati i izgledat će kao najveći somun jer su o nama govorili i pisali samo ružne stvari. Xav sovel(7).

Kad mu se htjedoh javiti, vlak se konačno, uz užasnu škripu, zaustavi na peronu.

– Na kraju će Otac svih otaca poslati četiri vjetra koja će opustošiti svijet i u kome neće ostati niko osim Roma. Prvi znak te strahote bit će lolo ćeri(8). Mi ćemo tada moći slobodno čhav kamlipe(9). pjevati, brati cvijeće i putovati.

Učini mi se da glas izlazi iz zatvorenih usta i sav se prestravih.
Sve noge i jedna kolica uputiše se ka vratima vagona. Začudo, ovdje niko ne izlazi. Svi ulaze. I ja s njima.

– A ja, ja ću se ponovo roditi i imat ću noge. De, Devla!(10)

Posljednje riječi izgovorio je sasvim tiho. Mogao bih se zakleti da sam u njegovim očima vidio suze kad mu se pogled zaustavio na mome licu.
Lokomotiva opet kriknu i crne vagone povuče kao kakva ptica grabljivica.
Horizont se već rumenio od zapaljenog sunca na zalasku.
Na peronu ostade samo čovjek u kolicima. Mahao je objema rukama kao da se od nekoga oprašta.

Odnekud poče puhati hladan vjetar.

  1. Šta se dogodilo (rom.), 2.Bog , 3. časna riječ, 4Boga mi, 5 bilo gdje, 6 slijepi, 7 kunem se, 8 crveno nebo, 9 voditi ljubav, 10daj Bože.

 

 

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem