Godina 1962, Šolajina ulica i zgrada KPD-a. Austrougarska gradnja – mermer, kovano željezo i hrastovina. Ulazna vrata “teška” kao kamen. Mermerne stepenice, od višegodišnjeg ribanja, poprimile su zlatast sjaj i glatkoću, na koju je trebalo paziti, posebno kada bi ih vrijedna stanarka netom oribala. Ribalo se “lušijom”, uz dodatak vještog sapuna. Deterdžent “Plavi radio” tek se pojavljivao u zadrugama, ali su ga domaćice prihvatale s dozom rezerve.
Ispred zgrade – zelenilo, ograđeno kovanom ogradom, a iza – prostrano dvorište sa spremištem za drva i prizemnom stambenom zgradom, u kojoj su stanovali stražari KPD-a. Sjećam se Svjetlane i Neđe, Joje i Rajka.
Ali te godine, misli lete ka ostvarivom snu. Moja porodica se sprema za dalek put – preseljenje u novu zgradu, pored rijeke Bosne, na samoj granici naselja Jalija i Čaršija.
Otac u službi, a majka zadužena za sve ostalo – i za roditeljski, i za nas šestero. Ali posavska krv daje joj snagu da sve to izdrži. Bila je zadužena i za “sljedovanje”, kako se tada nazivala mjesečna raspodjela: brašno, ulje, šećer, so… kod Jusufa trgovca u Čaršiji. Ispred njegove radnje dežurao je Vehbija, nosač brašna do kuće. Radnja, kao i sve druge tada, imala je stari, uljem premazan pod, pult sa tri strane, trgovca iza njega, te blagajnu odmah s desne strane pri ulazu.
Naručiš trgovcu, on sve zapiše u blok, ideš na blagajnu, platiš, jedan primjerak ide na ekser montiran na daščici, a drugi – ovjeren štambiljem – dobijaš nazad. Predaješ ga trgovcu, koji iz stalaža iza svojih leđa iznosi naručene artikle. Za ulje je bila potrebna ambalaža – flaše – iz kojih bi trgovac, iz limenih kanti, sipao ulje.
Brašno, pakovano po 50 kg, čuvalo se u magacinu iza radnje, tačno nasuprot radnje limara Muhameda, pored prolaza za naselje Mejdandžik.
Tamo čeka Vehbija – visok i snažan čovjek – koji s lakoćom nabacuje vreću brašna na desno rame. Zna gdje nosi. A majka i ja ostajemo, jer još ima posla u Čaršiji. Kada se vratimo u Šolajinu, znamo da nas čeka brašno, koje ćemo smjestiti u posebno izrađen sanduk, a jutanu vreću sačuvati za sljedeće snabdijevanje. Sanduk je pravljen u stolariji KPD-a, gdje je civilni majstor bio Bjelošević Ibrahim – ujedno i instruktor osuđenicima.
U garnituri su još bili i stol sa četiri štokrle, kredenac i mali stolić povezan s klupama, rađen po mjeri, da nas svih šestoro možemo sjesti – ručati ili pisati zadaću.
Majka mi tada reče: “Hajmo da obiđemo zgradu u koju ćemo se useliti iduće godine, 1963.”
Nova zgrada niče odmah iza Stanice milicije, pored kuće nekadašnjeg vlasnika Nezira Mutapčića. Sve u blizini: Konjska česma, Šestića han, Enizaga ćevabdžija, Medresa, HadžiMazića kuća, Čaršijska džamija, radnje raznog sadržaja – Ćamil, Tončo, Ragib i Luka kazandžije, radnje Sport, Lov, Ribolov, Sulejman obućar, Zejnirović remenar, muški i ženski frizeraji, zlatar, šnajder… sve tako blizu, sve tako “čaršijski”.
Gradilište iza Stanice milicije ograđeno je žicom. Na ulazu stražar iz KPD-a. Četverospratnu zgradu grade osuđenici. Ograda dijeli gradilište od dvorišta Stanice, u kojem se nalazi zgrada za “privremene” zatvorenike – oni koji čekaju sudiju za prekršaje ili kaznena djela. Pored je konjušnica – tu su konji milicije, koje viđamo na Blatuši za vrijeme utakmica.
Radujem se preseljenju – iz Šolajine u zgradu pored rijeke Bosne. Rijeka je žila kucavica grada – bogata ribom, hladovinom jablana, travnjakom Kamberovića polja, gdje ćemo igrati nogomet na travi, a ne na prašnjavoj zemlji Šolajine.
S desne strane novo gradilište – stražar kaže da tu niču dvije zgrade za porodice iz Kolonije i Tetova, koji su zbog proširenja Željezare ostali bez domova. Vidi se kuća šintaruše Alijine i Smajića kuća.
Dođe i ta godina – 1963. Stanovi završeni. Rijeka Bosna čeka, mami svojim tokom i obalom, kupalištem, mrenom i klenom. Obala je nasuta gomilama zemlje – pravi se Bulevar koji će spojiti Bojin vir i Željezničku stanicu. Načelnik općine je Ezher Arnautović – vizionar grada.
Zemlja ne zatvara put do Bosne. Jedino Otpad ostaje na obali – vodi ga Žažo. Tu je i Štamparija. Iza njenog zida – teretna vaga i stočna pijaca, još iz osmanskih vremena. U blizini je i Medresa – nakon rata pretvorena u stambeni prostor, ali se, kažu, sljedeće godine otvara arheološki odsjek Muzeja Zenice, uz ime Fikreta Ibrahimpašića – kao budućeg osnivača.
Bulevar. Muzej. Zenica povezuje ljude iz mahale. Povezuje staro i novo. Rađa se moderna Zenica…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
