„On meni nema Bosne…!“, „On meni nema Željezare…!“ – priča o trajanju i tišini jednog kraja
„On meni nema Bosne…!“
„On meni nema Željezare…!“ I desi se.
Nadjenuli joj ime Željezara, promijenili tok rijeke Bosne, Bosnu izmjestili kroz kanal koji naseliše pridošlicama iz cijele Bosne i nazvaše to naselje Kanal. A Bosna je sve to stoički podnosila. Divila se ona sa svoja dva jezera koja su ostala, punila ih je vodom sa „brane“, punila i ponovo uzimala tu svoju vodu nazad, ali zadovoljna što je njom mogla rashladiti usijanu Visoku peć, rashladiti je da bi Visoka peć opet mogla biti napunjena rudom, koksom, krečom i starim željezom, da bi to sve istopila i u kokilu istresla pod budnim okom visokopećara, radnika sa cipelama na nogama koje su imale drveni đon, radnika u azbestnim odijelima koji su sa osmijehom gledali kako se užareno gvožđe istresa u kokile. Ljudi i vatre, ovjekovječio je te dvije riječi na svojim slikama umjetnik Tomislav Perazić, ne sluteći da će biti posljednji mag koji će to uraditi.
Ljudi na platformama Visokih peći su se mijenjali, vremenom stičući porodice, nastavljajući život u stanovima koje su im obezbjeđivale te vatre, to usijano gvožđe koje je putovalo svojim kratkim putem do Čeličane, izlijevalo se u ingote i onako još vreli išli do Bluminga, valjaonica, kovačnice… Ljudi su odlazili, a Željezara je ostajala, prkoseći režimima, vlastima koje su se mijenjale, koristeći ono što je već napravljeno i izgrađujući novo, pri tome ne zaboravljajući ni na svoju Bosnu i Hercegovinu, u kojoj izgradiše mnoge fabrike za preradu tog željeza, pretvarajući ga u gotove proizvode, zapošljavajući ljude iz nerazvijenih područja u njima, koji su opet svojim radom obezbjeđivali krov nad glavom, nasušni hljeb, egzistenciju. Od Željezare nastade kombinat širom Bosne i Hercegovine, kombinat sa blizu pedeset hiljada zaposlenih.
Nasmijana lica željezaraca ovjekovječili su mnogi fotografi, još ima živih koji su bili svjedoci tog vremena, svjedoci rasta, prosperiteta, standarda koji je rastao iz godine u godinu, pretvarajući kasabe u gradove, spajajući ljude širom zemlje u čije su puteve i građevine ugrađivani upravo gotovi proizvodi iz Željezare, vozeći se vozom na tračnicama Željezare, na točkovima izrađenim u Kovačnici, brodovima sa željezarskom osovinom, dalekovodima koji su im osvjetljavali domove… i još mnogo toga.
Željezara nije cvijet koji u jesen uvene, a iz njegovih žila u proljeće nikne još ljepši cvijet. Željezara je poseban cvijet koji traje stotinu i trideset ljeta, i kao leptir koji traje jedan dan, doživi i Željezara taj jedan svoj zadnji dan… baš kao leptir, u tišini, bez onih sa makazama i trakom u rukama kada postavljaju temelj za novu građevinu, građevinu za čije će temelje biti potrebne tone i tone željeza koje je bilo tu nadomak, koje se još ni ohladilo nije.
Danas je april mjesec, godine 2026, varljivi mjesec, a 1892. godine možda je to bio maj ili kišoviti septembar, ali ovaj april 2026. godine će se pamtiti po jednom naglom hlađenju taline iz Visoke peći, usijanih ingota iz Čeličane, kolone kamiona i vagona koji odvoze tek izvaljano željezo negdje da bi se mogla presjeći nova traka, sa makazama u rukama upravo onih koji o „ljudima i vatri“ odlučuju…
Zbogom, Željezaro, i hvala ti!!!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
