Priča je o zeničkim mladićima iz sedamdeset šeste-sedme godine…
Rođeni ranih pedesetih, već u godinama u kojima se treba ženiti, jer dvadeset peta-šesta je već zakoračila u njihove živote, a satovi kucaju li kucaju. Istih sudbina, rano završili zanat i iza njih je već dovoljno radnog staža da se pomisli i na ženidbu. A i vrijeme je. Prva dvojica poslije posla prihvataju se gitara i sviraju za svoju dušu, za društvo, za svoju djevojku, a ispadne i po koja tezga u Zenici ili u okolnim mjestima. Rokenrol je popularan u svijetu, u Zenici itekako. Zenica i zenička omladina, zavidan broj njih prihvatio je rokenrol kao nešto svoje, što se odrazilo i na pojavu dosta omladinaca koji iskazaše talenat za taj vid muzike. A uz muziku dolazi i rokenrol imidž. Duga kosa, teksas farmerke, u to doba Super Rifle, teksas jakne, komandoske, vijetnamke. A sakoi skoro nikako. Hlače šivene kod Aje, Hazima, Ante, Nuneta, Zukana, Gaje, Šugera, Šetlanda, Bibića, Haralda, Brune, Bibera, sa trapezom u nogavicama do 27 cm, sa jednim ili dva dugmeta u pasu, također su bile popularne kod omladine poklonika rokenrola. Maksi kapute šili su Kratina i Salčinović, a prekrajanje željezničarskih šinjela u maksi kapute bila je kućna radinost.
Oblačilo se tako, a na nogama Kanađanke ili brukserice, pokoje kaubojske čizme, jedno vrijeme i cipele sa visokim potpeticama koje je pravio majstor Babahmetović u radnji blizu „Opatije“.
Ali, kada dođe vrijeme za ženidbu, kada se sudbonosno „DA“ treba izreći kod matičara na prvom spratu Doma kulture, uz budno Titovo oko sa fotografije u matičnom uredu, onda nastane frka. Otići u „Kluz“ u Sarajevo, a i trknuti na jedan dan i noć u Trst da bi se na neki način samo vjenčanje diglo na viši nivo.
Tada nije bila moda da se prave svadbe po hotelima, barem kod poklonika rokenrola, nego se pravo sa vjenčanja išlo na porodično slavlje uz prisustvo prijatelja, a onda na onaj popodnevni voz BG–Ploče. Žurilo se na neki od hotela na Jadranu, na „bračno“ putovanje, ostavljajući svoju raju kod svojih roditelja da proslave vaše vjenčanje.
Po ovo plišano odijelo išlo se u Trst, a išao je prvi koji ga je obukao, prvi od ove trojice. Uz odijelo i moderna košulja, kravata.
Obično kada se iz društva neko ženio, povlačio je i druge da to učine, pa je ovo plišano odijelo pronašao na svojoj svadbi dobar prijatelj prvog mladoženje, a onda i treći, nakon skoro godinu dana od ove prve svadbe. Isto to odijelo za kratko vrijeme osjetilo je atmosferu u onom matičnom uredu na prvom spratu Doma kulture, bilo pod budnim Titovim okom sa slike okačene u matičnom uredu na prvom spratu Doma kulture. Osjetilo je i more, jer svadbe su bile u proljeće ili u jesen. Osjetilo je i one zagrljaje mladenaca poslije sudbonosnog „DA“, raznu raju, prijatelje mladenaca, a i kupee prvog razreda brzog voza Beograd–Kardeljevo.
Sada bi tom odijelu bilo 50 godina, ali, što reče a.r. Mlivić Jasmin, davno su vrata od ormara zaškripala probudivši ga kada je njegovo plišano odijelo izašlo iz mode…
Poslije se opet vrati teksasu, ležernijem odijevanju, ali i odijelima namijenjenim za određene prilike…
Senad, Tončo i Ibro osjetili su taj isti pliš na braon odijelu, a Tončo i Ibro sjete se rahmetli Senada kroz priču o njemu, o njegovom odijelu po koje je išao davne 1976. godine u Trst, u jedan od butika kod čuvene pijace Ponte Rosso…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
