VIDEO+FOTO: nova premijera u BNP Zenica: predstava “Bojte se Allaha: Smisao života i smrti Ćamila Sijarića”, autorski projekat Zlatka Pakovića, reditelja i pozorišnog stvaraoca iz Beograda, nastala u koprodukciji Kulturnog centra Novi Pazar i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, svoje premijerne izvedbe će imati u srijedu, 29. novembra u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica i u utorak, 19. decembra u Kulturnom centru Novi Pazar.
Na konferenciji za medije su prisustvovali: direktor Kulturnog centra Novi Pazar Husein Memić, autor i reditelj predstave Zlatko Paković, direktor Bosanskog narodnog pozorišta Zenica Hazim Begagić, teatrolog Nedžad Fejzić, glumica i glumci iz ansambla predstave.
Direktor Kulturnog centra Novi Pazar Husein Memić je istakao da je ovo prva saradnja Ustanove sa Bosanskim narodnim pozorištem Zenica, te je prvobitni cilj predstave sažet u samoj ideji da se bavi likom i djelom Ćamila Sijarića. Ovim putem, Memić se zahvalio ekipi BNP-a i zaželio uspješnu zeničku, ali i novopazarsku premijernu izvedbu predstave. Direktor BNP-a Hazim Begagić je na konferenciji za medije izrazio zadovoljstvo povodom realiziranog projekta i saradnje sa Kulturnim centrom Novi Pazar. Također, Begagić je istakao značaj postavljanja na scenu projekta inspirisanog likom i dijelom Ćamila Sijarića, značajnog književnika Sandžaka i Srbije, ali i Bosne i Hercegovine. Kako je naglasio Begagić, projekat je važan i zbog saradnje sa jednim od najzanimljivih i najintrigantnijih reditelja na ovim prostorima.
Autor i reditelj predstave Zlatko Paković se zahvalio na prilici koja mu je pružena od strane novopazarskog Kulturnog centra i zeničkog BNP-a. Paković je istakao da sama struktura predstave nastala značajno zahvaljujući angažmanu i učešću članova ansambla predstave, koji su velikim dijelom utjecali na njen sadržaj. Reditelj Paković je, također, izjavio da je ovo jedna veoma značajna predstava, jer tematizira lik i djelo Ćamila Sijarića u odnosu na sadašnje vrijeme i u odnosu na sadašnje društvene probleme i devijacije.
Teatrolog Nedžad Fejzić napominje da Paković u svim svojim predstavama ističe segment političnosti, koja nije u nastanku isključivo zarad sebe, nego ima za cilj da osvijesti pojedinca u odnosu na kontekst u kojem živi.
Glumica i glumci iz ansambla predstave Selma Mehanović, Boris Milivojević, Saša Handžić, Enes Salković i Vahid Džanković istakli su zadovoljstvo zbog pružene mogućnosti rada na ovom projektu, te su iskoristili priliku da pozovu publiku na premijernu izvedbu predstave „Bojte se Allaha: Smisao života i smrti Ćamila Sijarića“, koja će biti izvedena sutra u 19.30 sati na Velikoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.
Služba za odnose s javnošću BNP Zenica
KULTURNI CENTAR NOVI PAZAR & BOSANSKO NARODNO POZORIŠTE ZENICA
Sezona 2017/18.
Zlatko Paković
BOJTE SE ALLAHA: SMISAO ŽIVOTA I SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Autorski projekat ZLATKA PAKOVIĆA
Igraju:
BORIS MILIVOJEVIĆ, SELMA MEHANOVIĆ, SAŠA HANDŽIĆ, ENES SALKOVIĆ, VAHID DŽANKOVIĆ
Kompozitor: SZILARD MEZEI
Tekstovi songova: YUNUS EMRE, JOVAN STERIJA POPOVIĆ, VLADISLAV PETKOVIĆ DIS, ZLATKO PAKOVIĆ
Korepeticija: ALMA HUJIĆ
Rješenja scenskog prostora i izbor kostima: KOLEKTIV
Producenti: HUSEIN MEMIĆ, HAZIM BEGAGIĆ
Izvršni producenti: ELMA ŠABANOVIĆ, DENIS KRDŽALIĆ
Inspicijent: ABIDIN ČOLAKOVIĆ
Pomoćnik inspicijenta: HARIS MUJČIĆ
ĆAMIL SIJARIĆ
Ćamil Sijarić je rođen 1910. ili 1911. godine u Sandžaku. No, ceo život će ga kao godina sopstvenog rođenja pratiti 1913., godina u kojoj je rođen njegov brat. Odlučivši da starijeg dečaka pošalju na školovanje, a mlađeg da ostave na zemlji, Ćamilovi stričevi su, zbog upisa u osnovnu školu, Ćamilu poklonili godinu rođenja njegovog, dve-tri godine mlađeg, brata. Dečake, koji su rano ostali bez oca i majke, gledali su stričevi. Otac Ćamilov je ubijen u Balkanskim ratovima, a majka je umrla godinu dana za ocem.
Ova zamena datuma rođenja, neka vrsta pobede nad registraturom, prva je primena književnog prosedea na život Ćamila Sijarića. Ona se upisuje u biografiju kao poetska intervencija, kao nauk da se na stvarnost mora delovati kako bi se ona osmislila, ili, tačnije, kako bi se lišila besmisla rutine. U starosti, Sijarić će reći da tamo gde mu se završava sudbina, počinje čovek.
Posle završene osnovne škole, Sijarić upisuje medresu, srednju islamsku bogoslovsku školu, u Skoplju. Iz nje ga isključuju jer mladić propagira komunističke ideje i školskim drugovima preporučuje za lektiru Karla Marksa. Ako čovek poznaje makar malo sufijsku poeziju i istoriju derviških redova, onda mu neće biti ništa čudno da jedan budući hodža, možda derviš, čita i marksističko štivo i da je zanet u oduševljenju Oktobarskom revolucijom.
Za primer, evo kako peva Junus Emre, turski sufijski pesnik iz trinaestog i četrnaestog veka: “Gledaj sve ljude jednakima, / u poniženom gledaj heroja!” Ili: “Nijedna vera ne suprotstavlja se našoj; / istinska ljubav rađa se onda kad se sve vere ujedine.” Ili: “Dođi pa da već jednom svi braća budemo, / da sebi život lakšim učinimo, / da volimo i da voljeni budemo, / zemlja nikom od nas ostati neće.” Ili: “Dervišluk nije u kruni nit’ u plaštu; / pravi derviši ni do kakvih kapa ne drže!” Na kraju i ovo: “Čovek koji vidi čuda ljubavi, / zaboravlja svoju veru i naciju!” Tako se sufijski stihovi poezije nadahnute Allahom mogu nizati do u beskraj, a čovek bi se mogao upitati nije li je pisao upravo neki skojevac.
Posle tog sudara nadahnuća revolucionarne poezije sa rigidnom stvarnošću, posle sudara religiozne poezije i klerikalne mašinerije, izbačen iz medrese, Ćamil Sijarić je gimnaziju završio u Vranju. Niko danas više ne pominje jednu važnu duhovnu pobedu građana Vranja u Drugom svetskom ratu, čak ni u vranjanskim školama, osnovnim i srednjim, i da, pod prašinom godina, nije jednog intervjua Ćamila Sijarića, ne bismo danas o tome ništa znali. Kad je Bugarska okupirala delove Jugoslavije, među kojima i Vranje, u škole su uveli nastavu na bugarskom jeziku. Roditelji su povukli decu iz škola u Vranju i za sve vreme okupacije nijedno dete nije u njih dolazilo. Sijarić ističe ovo kao najlepši podvig otpora, kao primer građanske hrabrosti i solidarnosti. Bila je to opet jedna poetska intervencija u stvarnosti.
Ćamil Sijarić je sa partizanima prvi ušao u ustaški koncentracioni logor u Jasenovcu, bilo je to 1. maja 1945. godine, sedam dana nakon što su zatvorenici izvršili proboj, sedam dana nakon poslednjih masovnih ubistava tih stotina hiljada nevinih ljudi. Sijarićeva knjiga “Oslobođeni Jasenovac”, najpotresniji je zapis o ovom stradalištu nevinosti i o grozomornosti zla. U tom se svedočanstvu navodi i to da je ovde ubijeno 700.000 ljudi, broj koji se danas drastično i bezočno umanjuje. U toj knjizi, potresnoj, ali i veličanstvenoj, zanemeo nad prizorima užasa, među hiljadama neuklonjenih iskasapljenih leševa koji plutaju Savom u različitim oblicima, pošto je iz svoje ruke upravo gledao na jednoj krvavoj dečjoj portiklici koncem izvezenog patuljka koji za rogove vodi puža, Ćamil Sijarić jedine znakove života nalazi tu u prisustvu malobrojnih životinja, kao da se evolucija vratila na svoj početak: “Ali i ovdje evo života! Evo i ovdje – iz Nojevog kovčega na svijet isturenog živog bića poslije potopa; evo kvočke sa piladima – evo male kućne radosti, evo brojim malu goluždravu družinu koja pijuče i ide za kvočkom i nabrajam ih jedanaestoro. Za sjeme, za rod, za plod na pustoj zemlji poslije potopa dosta!”
Kao diplomirani pravnik, Sijarić je imao i stručnu spremu da postane sekretar Suda narodne časti Bosanske krajine u Banjaluci, što je i postao. Taj sud sudio je pravedno onim nepravednicima koji su klali nevine ili pozivali na njihovo klanje, a danas se promovišu u časne ljude, njihovim se imenima kite osnovne škole i gimnazije, trgovi i ulice, dižu im se spomenici u prirodnoj i natprirodnoj veličini, a ideali i dela Ćamila Sijarića, njegovih partizana i derviša, bačeni su im pod noge. Deca o kukavicama i ubicama uče kao o znamenitim ličnostima, a o istinskim herojima – da su budale. Uče naizust pesme pesnika budala, a ne znaju ko je Ćamil Sijarić, pisac “Bihoraca” i “Raške zemlje Rascije” i “Oslobođenog Jasenovca”. Niko da im kaže da je Čika Jova Zmaj najveći dečji pesnik na svetu zato što je znao, živeo i rekao i ovo: “Mnogo je lepši pogreb kad ideali sahranjuju svog čoveka nego kad čovek sahranjuje svoje ideale.”
Zlatko Paković
(Dnevni list „Danas“, 3. 11. 2017)
RIJEČ REDITELJA
Ćamil Sijarić je ovoj predstavi isto što i duh Hamletova oca Hamletu. Taj ponosni, časni i daroviti čovjek, Ćamil Sijarić, koji se tolikih ljepota i užasa nagledao i pouzdano im svjedočio, dolazi nam danas, zaboravljen, ponižen i uvrijeđen, da unese izvjesnosti u ovu našu semantičku i socijalnu konfuziju, da se na njegovom životu i književnom djelu ogleda i zastidi beznađe naše stvarnosti. On ozrcaljuje naše vrijeme razgovjetno, i u tom odrazu jasno se da uočiti gdje je, kad i kako ono ispalo iz zgloba.
Sve vrijednosti za koje se Sijarić borio, s puškom kao jugoslavenski partizan, s perom kao jugoslavenski pisac, te kosmopolitske vrijednosti koje su južnoslavenske zemlje i narode dovele do svjetske kulture i svjetske politike, ovdje više ne znače ništa. Sve ono što je Sijarić smatrao jednom zauvijek pobijeđenim, vratilo se, kao najcrnja avet, da vlada našim kulturama i životima, u vidu najokorjelijeg, najglupljeg i najagresivnijeg nacionalizma.
Stoga Sijarić u ovoj predstavi uzima sebi priliku da, sa Ahireta, poruči: „Prvog maja 1945. godine bio sam u Džehenemu, da niko drugi poslije mene u njega ne uđe. Vidio sam pakao, da ga niko drugi poslije mene ne vidi. Napisao sam knjigu o tome, ‘Oslobođeni Jasenovac’, da se zlo nikada ne vrati. Ali, zlo se vratilo. Knjiga nije opametila. I opet je pakao. Iznova džehennem. Da sam 1. maja 1945. godine u Jasenovcu, poslije genocida, mogao da znam da će 11. jula 1995. godine biti počinjen genocid u Srebrenici, iskopao bih sebi oči.“
Ima li ikakve razumne nade da se na jugoslavenskom prostoru u narednih pedeset godina neće dogoditi iznova sličan zločin, koji smo sve donedavno nazivali bratoubilačkim?
Nema razumne nade za to. Ako, uopšte, danas i ima razuma u javnom vremenu, onda taj razum opominje da će se zločini sličnih razmjera najvjerovatnije ponoviti. Zašto? Zato što je struktura politike trenutnog mira genocidna. Zato što je takva vladajuća politička kultura. Zato što su takvi obrazovni programi. Zato što je mir uspostavljen prije svega da bi oni koji su države opljačkali tokom rata sada legalizirali taj plijen. I zato što je vaspitanje djece dopalo šaka najrigidnijih vjerskih poglavara sve tri naše konfesije – pravoslavlja, islama i katoličanstva. Oni uzdižu religiju, a unižavaju Boga.
Predstava Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića, posljednji je apel ljudima na ovim prostorima, toliko natopljenim krvlju nevinih žrtava, da se dozovu pameti i ljubavi.
Veličanstveni sufijski pjesnik Yunus Emre pjeva: “Čovjek koji vidi čuda ljubavi, zaboravlja svoju vjeru i naciju.” Kod nas, međutim, stasavaju generacije ljudi a da se od njih uporno kriju znaci ljubavi da ih oni nikad ne osjete, a forsiraju se, kao na vojnim pohodima, mržnja, strah i podjele.
Zlatko Paković
Zenica, 20. novembar 2017.
REČ PRODUCENTA
Sijarićeve ideje i vizije autentično svedoče o tome da postoji duhovno jedinstvo religijskih i nacionalnih različitosti, što su vrednosti koje Kulturni centar Novi Pazar kontinuirano afirmiše i promoviše putem umetničkog izraza.
Imajući na umu činjenicu da književni opus Ćamila Sijarića i njegova duhovna „supstancijalnost“ „prizivaju“ da se oko njih okupi regionalna autorska i glumačka ekipa – želja nam je, upravo zbog toga, da se i naša predstava, naš produkcijski prvenac, sa podjednakim interesovanjem, gleda ne samo u Novom Pazaru, već i drugim sredinama. Otuda koprodukcijska saradnja sa Bosanskim narodnim pozorištem Zenica, pozorištem koje ima promišljen repertoar i tradiciju profesionalnog rada okrunjenog značajnim uspesima. S obzirom na činjenicu da je Kulturni centar prvi put od svog osnivanja nosilac produkcije pozorišne predstave, koja, pri tom, promoviše sandžačkog pisca i njegovo delo, utoliko je i izbor Zlatka Pakovića, kao reditelja, značajan zbog njegovog temeljitog poznavanja života i dela ovog velikog pisca.
Osnovni cilj našeg projekta je, dakle, da sa pozorišne scene, koju je, prisetimo se, Viktor Igo smatrao mestom na kojem se konstituiše javnost, progovori reč i zasija vizija pisca što je među religijama i nacijama koje žive na istom prostoru otkrio zajedničku duhovnost. Smatramo da ovakav poduhvat podseća na važnost negovanja i očuvanja različitosti, dijaloga, lepote u kulturološkoj razmeni i da, kao takav, ima humanističku ulogu.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
