Tarik Filipović: “Čelik” će opet biti veliki klub, kao što je i bio . Tarik Filipović: “Predstava o Ćiri Blaževiću je topla priča o čovjeku koji nije imao lak život”. “Pomislio sam, u jednom trenutku, da bi bilo dobro da cijelu priču ispričamo prvo u njegovom rodnom gradu, pa onda u mom, a zatim i u gradu u kojem obojica živimo”
Razgovarao: DINO BAJRAMOVIĆ/Slobodna Bosna
Još za vrijeme Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici, Tarik Filipović je gledatelje HRT-a oduševljavao svakodnevnim skečevima, u kojima je na briljantan način imitirao Miroslava Ćiru Blaževića i gledateljima donosio presjek prethodnog dana na SP-u.
Nikada Ćiru niko nije imitirao kao on, ne sjećam se da li je to pokušala Biljana Ristić, a takvu sklonost, talenat, umijeće pokazivao je i dokazivao i kao voditelj kvizova na HRT-u. Nekako je i njegova predstava, monodrama o Ćiri, bila logičan slijed.
Plakat za predstavu “Ćiro”
U Travniku, 3. marta, predstava “Ćiro” će, premijerno u Bosni i Hercegovini, biti izvedena u Centru za kulturu, a dan kasnije imaće je priliku odgledati i publika u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu. Na početku razgovora sa Tarikom Filipovićem, zagrebački glumac rođen u Zenici, prvo je čitateljima “Slobodne Bosne” čestitao Dan nezavisnosti.
ĆIRO JOŠ NIŠTA NIJE VIDIO
Ćiro je Vama inspiracija, fascinacija ili “tek” čovjek vrijedan poštovanja?
Samo bih izbacio fascinaciju, jer ja nisam čovjek koji se fascinira. Mogu se oduševiti, mogu voljeti, mogu skinuti kapu do poda, sve što je životno, dohvatljivo i moguće – mogu! Ćiro je definitivno čovjek koji je vrijedan poštovanja, kojeg smatram prijateljem. A inspiracija je definitivno. Jer, on probudi onaj glumački nerv u tebi i stalno, stalno te vuče da nešto čačkaš po tom pitanju.
Kako je nastajao tekst za ovu monodramu? Ili je to stand-up…
Deset godina sam to vukao, nosio u glavi i stalno sam mislio – pa, bilo bi dobro predstavu napraviti, a ne ovako u kratkoj formi glumiti Ćiru. Međutim, kad smo pili kafe i onako, malo pričali, on nikad nije bio previše sklon tome. Govorio je: “Ma, pusti i film i seriju i predstavu i knjigu o meni, to sve u neko svoje vrijeme.” Ali, ja sam mu pokušavao objasniti da to treba napraviti baš u njegovo vrijeme. I malo, pomalo, ipak je na kraju rekao: “Hajde, sine, uradi ti to.” Kasnije je bio jako kooperativan. Moj prijatelj i kolega, dramaturg Antonio Gabelić i ja smo se prihvatili tog posla i, evo, pola godine pisali, čačkali, nalazili se s Ćirom, snimali njegove izjave… I konačno došli do teksta koji je, po meni, ono što smo htjeli. Jedna lijepa životna priča, jedna topla priča o jednom čovjeku koji nije imao lak život. Priča o uspjehu, priča o upornosti, priča o trudu, o srcu, o duši, o Bosni… O svemu pomalo. I sve to stane u sat i petnaest minuta! Uz dužno poštovanje prema stand-upu, u kojem bi se nekada volio okušati jer volim spontane stvari, ovo nije ta forma. Više me je vuklo da to napravim dramaturški, sa početkom, krajem, sredinom. Iako će u ovoj predstavi biti i kontakta s publikom, definitivno to nije stand-up.
Je li Ćiro vidio barem djelić Vaše inscenacije?
Ćiro nije vidio ništa. Jednostavno, odlučili smo da je tako bolje. On u mene ima puno povjerenje i ja sam siguran da ga neću iznevjeriti. Sve što je rađeno – rađeno je s jednom jako, jako dobrom namjerom. Predstavu su pogledali njegov sin i njegova snaha, i još neki njemu bliski ljudi, i jako su zadovoljni, da ne kažem oduševljeni. Da ne hvalimo konja kojeg mnogi još nisu jahali (smijeh). Doveli smo ga pred svršen čin i jako me zanima njegova reakcija. Baš želim da me zagrli poslije predstave i da mi kaže: “Hvala, sine!” Samo ne znam gdje bi to moglo biti, možda Ćiro dođe i u Travnik. Na zagrebačkoj premijeri će sigurno biti..
Pretpremijera predstave je prvo u Travniku, Ćirinom rodnom gradu, pa onda u Vašem rodnom gradu, Zenici, da bi premijera bila tamo gdje ste izgradili karijeru, u Zagrebu, u Vašoj matičnoj kući, Satiričkom kazalištu “Kerempuh”. Ako slijedimo niz, sljedeće odredište je Kazalište Marina Držića u Dubrovniku?
Pomislio sam u jednom trenutku da bi bilo dobro da cijelu priču ispričamo prvo u njegovom rodnom gradu, pa onda u mom, a zatim i u gradu u kojem obojica živimo. A, Dubrovnik… Prije Dubrovnika bismo trebali otići u Foču, odakle je moj otac, pa u Sarajevo, rodni grad moje majke, pa tek onda u Dubrovnik, odakle mi je žena (smijeh). U Sarajevu smo u aprilu, to znam, ali sada mi je važno samo da to krene i zaživi.
Slijedi li turneja, kao što je već duže vrijeme ima Branko Đurić sa “Đurologijom”?
Đuro je napravio pun pogodak sa svojom “Đurologijom”. Ali, ovo je nešto drugo. “Đurologija» zanima aposlutno sve, a predstava o Ćiri… Ma, ne znam, moglo bi i ovo zanimati sve, ali mislim da je “Đurologija” malo opuštenija varijanta. Turneja će biti sigurno, samo koliko druge obaveze dozvole. Stvarno bih volio da se predstava odigra gdje god ima interesa, ne jednom nego i više puta.
“ČELIK” ĆE OPET BITI VELIKI KLUB, KAO ŠTO JE I BIO
Koliko u predstavi ima detalja iz Ćirinog života za koje uopšte niste znali?
Ima detalja koje nisam znao, nego sam tek čuo od njega kada smo pisali dramski tekst. Ima tu i nekih tekstova iz novina, a nešto je i plod Antonijeve i moje mašte. Ja sam to nazvao i bajka, i Bosna, i basna… Sve u jednoj predstavi.
Je li bilo trenutaka kada ste mu rekli: “Pa, da li je moguće da ste i to doživjeli?”
Bilo je naravno i toga. Kad je došao u Švicarsku, pa vozio kamion, pa preuzeo neki klub koji je bio u četvrtoj ligi, pa mu je golman igrao centarfora, pa se tamo družio sa Chaplinom… Ma, totalni show program! Samo nek’ je živ i zdrav! Rekao sam mu: Dođi mi na 500. izvedbu i to će mi biti najveći poklon.
Da li ste bili zadovoljni igrama naše fudbalske reprezentacije kada ju je vodio “trener svih trenera”?
Kad je vodio Bosnu i Hercegovinu tad smo svi bili živnuli. I to dobro živnuli. Ćiro je stvarno majstor za animirati publiku. Bilo je to lijepo vrijeme i jedna naznaka početka velikih rezultata velike bosanskohercegovačke reprezentacije. Za života bih volio da vidim da na svakom pedlju Bosne i Hercegovine ljudi navijaju za Bosnu i Hercegovinu! Poštujući, naravno, i da neko navija za Hrvatsku, za Srbiju. Ali, evo, to je neka moja želja, koja će mi se, nadam se, ostvariti za života.
Tarik Filipović i Miroslav Ćiro Blažević
Može li “Čelik”, za koji navijate još od one sjajne generacije Alempića, Bloudeka, Buze, Gradinčića i Preldžića, konačno na “zelenu granu”?
“Čelik” moj… Bilo je nekih naznaka da Ćiro preuzme i “Čelik”, baš smo o tome pričali, to mi je stvarno bila velika želja. Međutim, preuzeo je “Slobodu”. Bar sam vidio da vodi “crveno-crne”, pa mi je bilo malo lakše (smijeh). A “Čelik” definitivno ima sve preduslove da bude veliki klub u našim okvirima, pa čak i izvan njih, kao što je i bio. Ovo sad je novi početak, sa novim statutom i povratkom publike. Ljubav nikad nije bila upitna, ali previše je vlasti i pipaka te neke hobotnice, kojih uopće ne treba biti u sportu, u nogometu. Sad krećemo od nekog novog početka i ja sam siguran, kako god ova sezona završila, da će Čelik od sada ići samo uzlaznom putanjom.
I za kraj, jedno pitanje Vama kao takmičaru iz «Potjere»… Kada je rođen Miroslav Ćiro Blažević?
a) 1934.
b) 1935.
c) 1936.
To ne zna niko, hahaha… Ipak, moj odgovor je 1935., šta god vi mislili.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
