Raspotočje. Prva asocijacija tragedije, pogibje rudara. Uostalom, koliko god teško priznati, rudara se većina sjeti kad se dogodi najgore. Raspotočje gori. I opjevani su u nesreći. Ovaj put, “Avaz” je u jami sa rudarima posve drugim, lijepim povodom, u namjeri da zabilježimo iftar. Rekoše nam, idemo skoro do dna, na 350 metara pod zemljom, odnosno na četiri, pet metara ispod površine mora. Jedna od tri jame Rudnika mrkog uglja Zenica, poznata po eksplozijama metana. Nakon neshvatljivo brzog spuštanja rudarskim liftom, pred nama je nešto više od kilometra pješačenja kroz kombinaciju mulja, blata, ugljene prašine i vode, a susretljivi domaćini potrudili su se da se postači okupe na jednom mjestu, i to u jednom od provjetrenih tunela.
– Hvala Allahu što nam je omogućio da se na ovakav način družimo, ali posebno hvala ljudima koji su nas se sjetili i odlučili da nas počaste. Mi od kuće ponesemo iftar ili sehur, zavisi u kojoj smo smjeni, s tim da smo baš iznenađeni što ste nas se, prvi i za sada jedini, sjetili i u ovim danima, kaže nam kao dobrodošlicu poslovođa Telalović. Otac rudara Erzina Dedića zaslužio je penziju u Raspotočju. Ne pitasmo za djeda. I sad je Erzin u istoj jami. I ne samo on, još su mu dva brata su u Raspotočju, uvijek u različitim smjenama, dok je četvrti sin Dedić u Staroj jami. Prava rudraska porodica. Erzin kaže da je rudarski posao “način života”, te da sigurno postoje lakši poslovi, ali da je svaki posao lagan ili težak onoliko koliko radnik pošteno pristupi svoji obavezama. Tu, stotinama metara pod zemljom nema topa, nema kandilja, nema ezana sa minareta. Ipak, generacije rudara vjerne su postu, Ramazanu. Bitno je da se dva-tri ručna sata “usaglase”, što znači da je došlo vrijeme za dovu i za iftar. Jasmin Hanjalić, kaže, posti 21 godinu. Gotovo cijeli radni vijek u rudniku.
– Kako kažu, sve je u glavi, u duši, u čovjeku. Nije teško ni biti osmicu pod zemljom, u mraku, nije teško ni postiti u ovakvim uslovima. Sve je do insana. Ako hoćeš, ništa nije teško, kaže. Selmin Haskanović “dobacuje” da je lakše raditi prvu smjenu, jer si cijelu smjenu u postu, zapostiš prije, a iftariš nakon posla.
– Ovako misliš o iftaru, a onda do kraja smjene opet radiš. I u trećoj kad si, sehuriš u po smjene, ali je opet nekako lakše, jer brzo izađeš. Ali na kraju krajeva, bitan je samo nijet, namjera, želja, volja, reče nam.
Sasvim spontano, dotakli smo se priče o prošlogodišnjem septembarskom stradanju petorice komorata. rekoše nam da je mjesto stradanja tristotinjak metara dalje, u sada zatvorenom dijelu jame. Nastade muk. Da nije bilo buke vagona koji voze ugalj, “čula bi se tišina”, povremeno presječena zvukom ventilatora koji ubacuje zrak. Poslovođa kratko reče da je došlo vrijeme iftara i zamoli kolege da prouče dovu i fatihu stradalim kolegama.
– Da nas na godinu, na ovom mjestu bude po broju isto, a po postu još više, rekoše. Da se ništa ni oduzme ni doda na to. Iftarilo se, za rudarske prilike i plaću, obilato i kvalitetno. Počeše “padati” i šale. Rekoše nam da je jedina “falinka” što tu, gdje iftare, cigareta može biti samo u mislima. Za kraj, ispratiše nam pravim rudarskim vicem. Primio rudar platu, iznenadio suprugu povećanjem, jer je umjesto blizu površine, mjesec proveo dublje, u utrobi zemlje. Na to će mu supruga – a reci mi, imal taj rudnik još dublje mjesto, koliko dublje te još mogu poslat, reče “brižna” žena. Na kraju, ozbiljno, rekoše da mi u Raspotočju ne možemo trenutno dublje. Bilo je vrijeme za povratak, na površinu, na zrak, uz konstataciju – saosjećati se sa rudarima je jedno, ali otići makar na dan sa njima je posve drugo.
A. DŽONLIĆ/DNEVNI AVAZ
Pred ulazak u jamu inžinjer Durmić nas, nakon provjere jesmo li obučeni po propisu i “oslobođeni” telefona, upaljača, ostalih “zabranjenih” predmeta, poučava funkcionisanju “samospasioca”, priručne boce sa komprimiranim zrakom koja bi, u slučaju opasnosti, omogućila da se ne ugušite do izlaska na površinu. Sasvim dovoljan detalj da crne misli tjerane cijeli dan pred silazak u jamu, ponovno dođu u prvi plan. Ipak, zebnju i strah odgnate samo jednom rečenicom, ponavljanom kao mantra – pa to je samo par sati, jedan dan, a ljudi zbog kojih idem su tu godinama, svakog dana.
Zajedno su iftarili rudari Raspotočja Erzin Dedić, Salih Doglod, Munir Šehić, Mesir Halilović, Nermin Emini, Jasmin Hanjalić, Selmin Huskanović, Mensur Haračić, smjenski poslovođa Enes Telalović, a u pratnji novinara “Avaza” bili su inžinjer rudarstva pripravnik Ismail Durmić i Edhem Fejzić iz Službe zaštite na radu.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
