Audio+foto: Objavljena zvanična selekcija XVII festivala bh. drame i autorskog teksta Zenica 2018. – – Povodom zvanične objave selekcije XVII festivala bosanskohercegovačke drame i autorskog teatra Zenica 2018, danas je održana konferencija za medije na kojoj su govorili selektor Festivala Nedžad Fejzić i saradnica za odnose s javnošću Merima Handanović.
Za XVII festival bh. drame i autorskog teksta prijavljeno je trinaest predstava iz Bosne i Hercegovine, Republike Srbije, Republike Makedonije, Republike Bugarske i SR Njemačke. Prema riječima selektora Festivala, temeljni kriterij na osnovu kojeg je sačinjen izbor podrazumijeva, prije svega, da predstave imaju visoke profesionalne standarde, mjeru estetske ostvarenosti, cjelovitost scenskog čina, teatarsku uvjerljivost scenskog „glasa“, da govore savremenim pozorišnim jezikom, da su to teatarske poetike koje pričaju scenske priče koje nas se tiču, koje imaju umjetničke, društvene i intelektualne ambicije ozbiljnog, društveno angažovanog teatra čija estetika uvijek poziva i na etiku, koje promišljaju svijet u kojem nastaju, u jednu riječ: tvore živo pozorište.
Ovogodišnji, XVII festival bosanskohercegovačke drame i autorskog teksta Zenica 2018. će biti održan od 7. do 15. maja pod sloganom „Ex Ponto: Gdje je moje mjesto?“
I na ovogodišnjem Festivalu (uključujući i festivalsku premijeru) nastavit će se prošlogodišnji trend i bit će u programu čak šest prvih izvođenja (praizvedbi) tekstova domaćih autora (Dragan Komadina, Aleksandar Hemon, Željko Stjepanović, Nejra Babović i Aleš Kurt, Igor Štiks i Adnan Lugonić). Uzmemo li, pak, još u obzir i činjenicu da je i teatarska adaptacija filmskog scenarija Danisa Tanovića, također, svojevrsna praizvedba, onda bismo, dakle, i ovaj optimistički „snimak“ naše pozorišne situacije mogli protumačiti kao vrlo ohrabrujući fakat.
Na prethodna dva Festivala obnovljena je institucija festivalske premijere. I ove godine Direkcija Festivala zadržava taj koncept. Prema tome, u ovogodišnji Glavni takmičarski program uvrštena je kao festivalska premijera predstava Bosanskog narodnog pozorišta Zenica „Ravna ploča“ Dragana Komadine, u režiji Lajle Kaikčije.
Pored festivalske premijere, u Glavni takmičarski program su, putem selekcije, uvrštene sljedeće predstave: „Ničija zemlja“ Makedonskog narodnog pozorišta Skoplje, u režiji Aleksandra Morfova, a prema tekstu Danisa Tanovića i Aleksandra Morfova, predstava „Zrenjanin“ Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ Zrenjanin, u režiji Borisa Liješevića i prema tekstu Igora Štiksa, zatim predstava „Jedvanosimsoboakalomistobo“ autorice Nejre Babić i autora Aleša Kurta, u režiji Aleša Kurta, predstava „Knjiga mojih života“ u produkciji Kamernog teatra 55 Sarajevo, nastala prema tekstu Aleksandra Hemona i u režiji Sabrine Begović, predstava Narodnog pozorišta RS Banja Luka „Naši dani“, nastala u režiji Juga Radivojevića, a prema tekstu Željka Stjepanovića i na koncu, predstava „Neće biti smak svijeta“ u produkciji Narodnog pozorišta u Mostaru, autora i reditelja Adnana Lugonića.
Zvanična objava Pratećeg programa i raspored izvedbi predstava u okviru Glavnog takmičarskog programa XVII festivala bosanskohercegovačke drame i autorskog teksta Zenica 2018. će biti naknadno utvrđeni.
Služba za odnose s javnošću BNP Zenica
XVII festival bosanskohercegovačke drame i autorskog teksta Zenica 2018. Ex Ponto : Gdje je moje mjesto?
1. Makedonski naroden teatar Skoplje Danis Tanović & Aleksandar Morfov: Ničija zemlja, red. Aleksandar Morfov
2. Narodno pozorište „Toša Jovanović“ Zrenjanin Igor Štiks : Zrenjanin, red. Boris Liješević
3. Sarajevski ratni teatar SARTR Nejra Babić/Aleš Kurt : Jedvanosimsoboakalomistobo, red. Aleš Kurt
4. Kamerni teatar 55 Sarajevo Aleksandar Hemon : Knjiga mojih života, red. Sabrina Begović
5. Narodno pozorište Republike Srpske Banja Luka Željko Stjepanović : Naši dani, red. Jug Radivojević
6. Narodno pozorište u Mostaru Adnan Lugonić : Neće biti smak svijeta, red. Adnan Lugonić
7. Bosansko narodno pozorište Zenica Dragan Komadina: Ravna ploča, red. Lajla Kaikčija (festivalska premijera)
XVII festival bosanskohercegovačke drame i autorskog teksta Zenica 2018. Ex Ponto : Gdje je moje mjesto? IZVJEŠTAJ SELEKTORA
Za XVII festival bh. drame i autorskog teksta prijavljeno je trinaest predstava iz Bosne i Hercegovine, Republike Srbije, Republike Makedonije, Republike Bugarske i SR Njemačke.
U periodu od 14. oktobra 2017. do 24. marta 2018. godine odgledao sam sve prijavljene predstave, uz napomenu da sam nekoliko predstava gledao na priloženim DVD-snimcima.
Svjestan činjenice da je svaka kritička gesta, pa, onda, naravno, i selektorska pozicija, po svojoj prirodi „subjektivna“ (jer, kako kaže J. Hristić, selektor će postati „objektivan“ kad postane objekt!), nastojao sam – izbjegavajući pristrasnost i tendecioznost – „obuzdati“, dakle, vlastitu „subjektivnost“, zadatu mjeru sopstvene kriteriologije, ukusa, estetike, valjda, bogme, i etike i – ipak, samo uslovno – „objektivirati“, „kontekstualizirati“ svoju „presuditeljsku“ ulogu u procesu ovogodišnjeg izbora predstava za takmičarski program Festivala.
Temeljni kriterij na osnovu kojeg je sačinjen izbor podrazumijeva, prije svega, da predstave imaju visoke profesionalne standarde, mjeru estetske ostvarenosti, cjelovitost scenskog čina, teatarsku uvjerljivost scenskog „glasa“, da govore savremenim pozorišnim jezikom, da su to teatarske poetike koje – ne ulazeći u estradno-zabavljačke vode, u jeftini populistički „spektakluk“, niti, pak, u sklerotični akademizam – pričaju scenske priče koje nas se tiču, koje imaju umjetničke, društvene i intelektualne ambicije ozbiljnog, društveno angažovanog teatra čija estetika uvijek poziva i na etiku, koje promišljaju svijet u kojem nastaju, u jednu riječ: tvore živo pozorište.
S druge strane, kao i prethodnih festivalskih izdanja, nastojao sam da koncept selekcije problemski, tematski i – koliko je to, naravno, moguće – estetski profilišem, uobličim u izbor predstava koje imaju unutrašnju logiku koja ih povezuje i drži na okupu. (Bez namjere, dakako, da namećem nekakav zaoštren koncept, jer on, uostalom, podrazumijeva situaciju mnogo veće produkcije, a takva situacija u našem teatarskom prostoru, na žalost, još ne postoji! Kao što, isto tako, netom izloženu selektorsku „poetiku“, njen „idealno-tipski“ rigorizam teško može „pokrivati“ i „pratititi“ oskudna produkcija!) Na tom tragu – ne želeći, dakle, da se po svaku cijenu učitava nekakakav obavezujući zajednički nazivnik predloženih predstava – može se uočiti činjenica da se u svim predstavama sa ovog spiska – bez obzira na njihove konačne domete, koji su, neosporno, različiti i na njihove raznovrsne žanrovske i stilske predznake – da one direktno ili posredno tematiziraju, problematiziraju pitanje egzila/azila, mjesta pribježišta, skrovitosti za one raskorijenjene i ugrožene (danas to nisu samo izgnanici izvana, nego su to, takođe, oni koji žive u vlastitoj domovini/zavičaju a koji se osjećaju ugroženim i virtualno raskorijenjenim), ničiji zemlje, pripadanja, slojevitosti i pluranosti identiteta, Identiteta i Razlike, Istog i Drugog, osluškivanje ontologije prostora koji je „nešto između“, između dva rova, između dva svijeta, tranzicijskog egzistencijalno-antropološkog muka/krika, drame pojedinca tranzicijskom hororu prekarnog rada i ovovremenog homo sacera, traženju vlastitog „mjesta“ u „ukobljenoj kobi“ prostora „strukturiranom“ na binarnim razjedajućim opozicijama mitsko-folklorne, patrijahalnimnarodnjaštvom uobličene svijesti…
Stoga, predlažem da se ovogodišnji Festival – podsjećajući, bez prigodničarskih namjera, na čovjeka čija se egzistencijalna muka,a čini se, evo, u balkanskoj buci i bijesu povijesti, i sudbina djela poistovjećuje sa Ovidijevim egzilom na Pontu – odigra „uokviren“ sloganom – Ex Ponto : Gdje je moje mjesto?
Podsjećajući na raison d’etre Festivala koji je kao svoj temeljnji cilj postavio njegovanje domaćeg dramskog teksta, podsticaj za razvoj i afirmaciju domaćeg dramskog pisca, vrijedi, onda, uočiti da će i na ovogodišnjem Festivalu (uključujući i festivalsku premijeru) nastaviti prošlogodišnji trend i bit će u programu čak šest prvih izvođenja (praizvedbi) tekstova domaćih autora (Dragan Komadina, Aleksandar Hemon, Željko Stjepanović, Nejra Babović&Aleš Kurt, Igor Štiks i Adnan Lugonić). Uzmemo li, pak, još u obzir i činjenicu da je i teatarska adaptacija filmskog scenarija Danisa Tanovića, takođe, svojevrsna praizvedba, onda bismo, dakle, i ovaj optimistički „snimak“ naše pozorišne situacije mogli protumačiti kao vrlo ohrabrujući fakat.
Na prethodna dva Festivala obnovljena je institucija festivalske premijere. I ove godine Direkcija Festivala zadržava taj koncept. Prema tome, u ovogodišnji takmičarski program uvrštena je kao festivalska premijera predstava Bosanskog narodnog pozorišta Ravna ploča Dragana Komadine u režiji Lajle Kaikčije.
Vrijedi, neizbježno, markirati i činjenicu da su još neke od prijavljenih predstava i svojim kvalitetom i konceptualno-tematski zaslužile da se nađu u takmičarskom programu Festivala. Mislim, pri tom, prije svega, na predstave Second Exile Olivera Frljića koju je produciraoi Nationaltheater iz Mannheima i Ničiju zemlju Danisa Tanovića u izvođenju Nacionalnog teatra „Ivan Vazov“ iz Sofije, u režiji Stojana Radeva. Više nego skroman budžet našeg Festivala, na žalost, nije mogao „pokriti“ gostovanje ovih višestruko dragocjenih predstava. Zbog propozicija Festivala, isto tako, u program nije mogao biti uvršten autorski projekat Gnijezdo Marine Petković Liker u produkciji HNK Mostar. Upravo ovu predstavu, ukoliko to bude moguće realizovati, i kandidujem Direkciji Festivala da se odigra u čast nagrađenih.
Prema tome, Organizacijskom odboru i direktoru XVII festivala bh. drame i autorskog teksta predlažem da se u zvanični program Festivala uvrste sljedeće prestave :
1. Makedonski naroden teatar Skoplje
Danis Tanović & Aleksandar Morfov: Ničija zemlja, red. Aleksandar Morfov
Kroz adaptaciju i scensko uprizorenje Ničije zemlje Danisa Tanovića, bugarski reditelj Aleksandar Morfov egzemplarno svjedoči kako se od izvanrednog scenarističko/dramaturškog „materijala“ gradi predstava ubjedljive scenske ontologije (uključujući sve elemente pozorišta kao složene umjetnosti: od impresivne scenografije, tačne kostimografije, preko izbora funkcionalne muzike, dizajna svjetla sa majstorskim, predstavi sročnim osjećajem za njen scenski ritam i atmosferu, do, naravno, odličnog, projektu posvećenog, glumačkog ansambla). Morfov, dakle, u „meso i kosti“ Tanovićevog scenarija, bez vidljivih tekstualnih šavova, sa rafiniranim osjećajem za osnovnu dramaturško-dijalošku intonativnu liniju Tanovićevog filmskog predloška, dopisuje teatarsku adaptaciju i rediteljski uobličava performativ koji se posve „prirodno“ – bez „filozofstvujuće“ pretencioznosti i razbarušene scenske „retorike“ – pretvara u metaforu epifanijske moći u kojoj se jasno zrcali zlehuda sudbina homo balcanicusa koga buka i bijes povijesti, po ustaljenom, repetitivnom, cikličnom obrascu, uvlači u žrvanj kolektivističkog patrijahalnog narodnjaštva. A krhko biće pojedinca uobručeno ovim ontološkim jendecima ostaje uvijek na „ničijoj zemlji“.
2. Narodno pozorište „Toša Jovanović“ Zrenjanin
Igor Štiks : Zrenjanin, red. Boris Liješević
U svom trećem zajedničkom teatarskom projektu (nakon Elijahove stolice i Brašna u venama) Igor Štiks i Boris Liješević – ostajući vjerni svom intelektualno-duhovnom credu da pozorušte, između ostalog, uvijek mora biti i savjest društva, njegov ontološki i moralni odraz, zapravo, nužno i korektiv – u predstavi Zrenjanin otvaraju traumatičnu dramu pojedinca u brutalnoj zbilji socijaldarvinističkog zvjerinjaka ciničnog tranzicijskog „kapitalističkog normaliziranja“ u kome se kroz „transformaciju“ društvenog vlasništva u državno odigrava i svima dobroznana, iskustveno prepoznatljiva pljačkaška privatizacija. To krajnje traumatično i bolno iskustvo mase očajnih ljudi, s jedne, i „kontroverznih“ biznismena, mufljuza, hohštaplera i najgoreg ljudskog šljama, moralno anesteziranih, bez ikakve empatije za sudbinu, osiromašenih, ugroženih, ugnjetenih, prekarnim radom ljudski obezglavljenim i poniženim, s druge strane, autorski dvojac – u paralelnoj liniji dramske radnje, u kojoj se načinju i pitanja tragičnih scenarija individualnih životnih projekata, osjenčenih emocionalnim i intelektualnim seksualnim predrasudama – scenski „eksplicira“ kroz dramaturšku „geometriju“ robusnih obrisa i, pomalo, predvidljivog dramskog toka. Ovaj paralelizam se u svojoj dramaturško-rediteljskoj ogoljenosti jasno iščitava u prepoznatljivom rediteljskom prosedeu B. Liješevića koji, po pravilu, uspijeva stilski „disciplinirati“ glumački ansambl u zahtjevnoj transformaciji od psihološkog realizma do brehtijanskog „poučnog“ distanciranja. A predstava i jeste i nije o Žarku Zrenjaninu, narodnom heroju, po kome grad na Begeju, eto, još nosi ime. Ovo ime je, zapravo anticipacija pozitivne – a već zaboravljene, zapuštene kulture sjećanja. Zrenjanin je lik u predstavi, radnik kome je to nadimak, jer prema sopstvenom priznanju, kada je bio mali nije mogao da razlikuje pitanje: odakle si i kako se zoveš? Pobuna i odbrana ljudskog dostojanstva, valjda, znače i odgovor na ova pitanja.
3. Sarajevski ratni teatar SARTR
Nejra Babić/Aleš Kurt : Jedvanosimsoboakalomistobo, red. Aleš Kurt
Već samim naslovom predstave (koji je, za manje upućene, ujedno i naslov prvog albuma grupe Protest, a čiji je lider Damir Nevesinjac, opet, uz grupu Basheskia, autor vrlo funkcionalne i za ovaj komad dramaturški bitne muzike) jasno se nagovještava ludički karakter onoga što ćemo vidjeti na sceni. I doista, posve u duhu svoje navlastite, često, bogme, i neuhvatljive – ali, nota bene, nipošto i haotične, entropijski neobuzdane – scenske imaginacije u čijoj osnovi je, nesumnjivo, Igra kao temeljno poetičko-tvorbeno načelo, Aleš Kurt, ovaj put i kao koautor tekstualnog predloška, kroz nepretencioznu, ali, istovremeno, i vrlo suptilnu, višeslojnu teatralizaciju scenske „semiologije“ koju nam je namrla istorija pozorišta, kroz interaktivni performativni proces, od dokumentarističkog materijala (anketa, razgovori sa mladim ljudima, kolumne, komentari na društvenim mrežama itd.), od oporih crnohumornih „sličica“ bh. zbilje, od stvarnosti koja je fantastičnija/apsurdnija od svake fikcije, gradi predstavu neskrivenog društvenog angažmana sa razigranim glumačkim ansamblom, ubačenim u grotlo vlastitog preispitivanja i bolnog suočavanja sa istinom bh. svakodnevnice. Uspješno sjedinjujući jezik satire i jezik komedije, pri tom, čuvajući i otvoreno aktivirajući svoj bitno satirični, odnosno socijalno-kritički ili moralno-kritički ton, Kurt, dakle – razgrčući žabokrečinu društva u kojem se osim neuspjeha, socijalne otupjelosti i mržnje ništa ne događa – uobličava predstavu koja se poigrava sa sa najozbiljnijim bolestima loše, entropijske beskonačnosti bh. stvarnosti. Njene „supstancijalne“ ukotvljenosti u Ništa.
4. Kamerni teatar 55 Sarajevo
Aleksandar Hemon : Knjiga mojih života, red. Sabrina Begović
Hrabrost dvije mlade teatarske poslenice (Džejne Avdić, autorice dramatizacije i Sabrine Begović, rediteljice) da se upuste u krajnje rizičan posao scenskog uprizorenja prve nefikcijske knjige Aleksandra Hemona Knjige mojih života – koju, inače, nije baš lako žanrovski klasificirati i rubricirati (riječ je zbirci autobiografskih kratkih priča, ponekad i sa esejističkom intonacijom, koje, opet, očigledno nisu puka memoaristika, već, čini se, najednostavnije rečeno, na djelu su „istinite priče“, kako ih određuje sam autor, u ruhu ispovjedne proze) – rezultirala je, na kraju, lijepim teatarskim ostvarenjem koje je uspjelo, u dobroj mjeri, izgraditi i opravdati svoje scensko biće i postojanje. Ulazeći, dakle, u tekst bez većeg dramskog potencijala, „klasične“ narativne strukture, kojem je i „poetički“, prije svega, i stalo do do „priče“ i „pričanja“, autorice su naraciju, naravno, izbjegavajući klasičnu dramaturgiju – kroz formu fragmentarne dramaturgije (u ovom slučaju to je i bilo jedino moguće rješenje!), u dramatizaciji u kojoj trideset likova igra šest glumaca, interaktivno koristeći, pri tom,više medija, izražajnih performativnih sredstava – pretvorile u dramske situacije uvjerljive scenske potentnosti i, po pravilu, vrlo dojmljive, snažne emotivnosti. Na taj način, Hemonova lična istorija, njegova priča između „ovdje“ i tamo“, storija o dva života i dva identiteta, u ovoj pozorišnoj optici se otvara kao ogledalska igra u kojoj se usložnjeni identiteti, kao bilježi usložnjenje duše (post)modernog subjekta – individuuma, zrcale u Istom i Drugom.
5. Narodno pozorište Republike Srpske Banja Luka
Željko Stjepanović : Naši dani, red. Jug Radivojević
Nije, naravno, samo Željko Stjepanović u pjesmi Vladislava Petkovića Disa Naši dani, nastaloj 1910. godine, prepoznao „našeg savremenika“ i direktno, asocijativno naslovom svog istoimenog komada, prizvao stihove zlosrećnog pjesnika da svojom nevjerovatnom aktuelnošću (kao da su juče napisani, kako se to već kolokvijalno kaže!), svojom žestokom satirično-poetskom „istinom“ „opiše“, kao u kakvoj uzornoj sociološkoj case study, zastrašujući socijalni pejzaž našeg svakodnevnog egzistencijalno-antropološkog horora u kojem bujaju „šljam i razvrat i poroci“. Stjepanović, istovremeno, izvodeći – u sjeni Disovih proročkih stihova – na scenu ovovremene stanovnike „jazbina i kanala“, naše tranzicijske mufljuze, asove nestručnosti, primitivizma, korupcije, pohlepe, licemjerja… priziva još jednog „našeg savremenika“ – Nušića. Očigledno je, naime, da Nušić u svojim komedijama, kao da nisu minule decenije, pa i vijekovi, razotkriva jedno stanje duha, anticipirajuće mudro, otjelotvorava „veseli“ duh palanke u kojem mi, vječiti ponavljači istorije, iz svoje magareće klupe povijesti, nalazimo svoje lice, lice naroda uobručenog, zarobljenog u taj duh-anti-duh, u vlastitu „karakterologiju kao sudbinu. Upravo na tom Nušićevom komediografskom tragu, prije svega, Stjepanović – u znalačkom, nipošto, naravno,puko epigonskom razumijevanju Nušićevog mehanizma „proizvođenja“ smijeha svim raspoloživim sredstvima – smještajući svoju dramsku priču u teatar kao ogledalo društva – oblikuje svoje likove/tipove kao egzemplarne uzorke sveopšte socijane pataologije, anomije i moralne anastezije. Pronalazeći u žanrovski slojevitom Stjepanovićevom tekstu (elementi drame, komedije, pa na kraju i melodrame) vrlo ubjedljive razloge za njegovo scensko uprizorenje, reditelj Jug Radivojević – bacajući likove iz „suterena“ u naše tranzicijsko blato (scenski vrlo uvjerljivo, čitljivo, i dramaturški funkcionalno rješenje Dragane Purković Macan) – pronalazi puno saglasje sa stilskom „intonacijom“ brojnog glumačkog ansambla (od realističkog prosedea u prologu komada, preko komičko-satiričke stilizacije u središnjem djelu do gotovo brehtijanskog kolektivnog krika na kraju predstave), u svojevrsnom – promišljenom – stilskom eklekticizmu/sinkretizmu, i uobličava predstavu polisemične, višeslojne strukture, otvorenog socijanog angažmana i prepoznatljive komunikacijske potentnosti.
6. Narodno pozorište u Mostaru
Adnan Lugonić : Neće biti smak svijeta, red. Adnan Lugonić
Nakon svog dramskog prvenca Kad bi naglas govorili u kojem se u zanatski vješto skrojenom komadu, uobličenom u formi fragmentarne dramaturgije, otvara upit o čudu ljudskog prepoznavanja, o čudu koje nosi stvarna i istinska ljudska komunikacija, Adnan Lugonić i u drami Neće biti propast svijeta, bez pretenciozne „avangardne“ poze, ostaje vjeran ovoj „poetici“ koja pripovijeda „male“ scenske priče ispričane višeslojnom, nijansiranom dramaturgijom kamernih „krupnih planova“. Prihvatajući se, po prvi put i rediteljske uloge, A. Lugonić – scenski uobličavajući priču o hroničnom nedostatku ljubavi u jednoj porodici koja se ruši pod teretom loših, zatomljenih i nikad razriješenih međusobnih odnosa – u rafiniranom radu sa tročlanom glumačkom ekipom koja na scenu izvodi likove umotane u klupko dugotrajne intimne nesreće, gradi predstavu čehovljevske atmosfere, mračnih slutnji i neizgovorene muke postojanja.
Selektor XVII festivala bh. drame i autorskog teksta Nedžad Fejzić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
