Selvedin Avdić: Željezara više nije “hraniteljica” – Dok se čeka novi datum premijere predstave “Moja fabrika” u BNP-u Zenica, razgovarali smo sa Selvedinom Avdićem, po čijoj knjizi je predstava rađena –
Knjiga “Moja fabrika” publiciste Selvedina Avdića po izlasku iz štampe 2013. godine naišla je na dobar prijem kako kod čitalaca, tako i kod kritike. Tri godine kasnije Bosansko narodno pozorište odlučilo je postaviti predstavu po motivima iz knjige, a režije se prihvatila Selma Spahić. Premijera je bila zakazana za večeras, međutim, ekstremno niske temperature utiču i na umjetnost, pa je premijera prolongirana do daljnjega. U međuvremenu, mi smo razgovarali sa autorom knjige “Moja fabrika” Selvedinom Avdićem.
– Zbog problema u fabrici, premijera “Moje fabrike” morala je biti odgođena. Pisao sam o toj ovisnosti između grada i fabrike koja se, eto, ponovo pokazala i na ovom primjeru. Svako malo kvare se kotlovi koji griju grad. Bilo je previše hladno, niti su glumci mogli imati probe niti bi publika mogla gledati predstavu u takvim uslovima.
Koliko je važno za bh. dramaturgiju da se uradi ovakva predstava?
– Nisam dovoljno upućen, zaista ne znam da li bh. dramaturgija gubi ili dobija ovakvom predstavom, da li joj je važna ili je potpuno ravnodušna na nju.
Fabrika više nije naša
Meni je važna, to mogu sa sigurnošću reći. Svaki drugi komentar s moje strane bio bi prepotentan. Ne volim osobe koje same sebi pripisuju neki značaj i određuju položaj u društvu a da nisu upitali nikoga oko sebe da li se s tim slaže.
Redateljica je Selma Spahić, Zeničanka na privremenom radu u Sarajevu. Baš kao i Vi sami. Koliko je ta zenička veza pomogla u razumijevanju i radu na projektu? Da li ste zadovoljni segmentima knjige koje je Selma izabrala za predstavu?
– Od prvog dana zadovoljan sam saradnjom sa pozorišnom ekipom. Oni su bili jako ljubazni i ponudili su mi da prisustvujem svakoj probi, da komentarišem, sugerišem, čak i kritikujem ako imam šta. Ali, već tog prvog dana vidio sam da Selma Spahić jako ozbiljno radi svoj posao i da je najpametnije da pustim neka ga uradi do kraja kako je zamislila.
Prisustvovao sam probama zato što sam bio radoznao, jer nisam u životu imao previše susreta sa procesom rada u pozorištu. Bilo bi mi drago ako sam svojim prisustvom nekada uspio pomoći.
Važno je da ovo kažem, a to sam napisao i u tekstu za afišu predstave – ovu predstavu ne doživljavam kao adaptaciju knjige. To je kolektivni rad ansambla BNP-a Zenica koji su u predstavu unijeli toliko vlastitih sjećanja, emocija, truda i talenta da bi bio čist bezobrazluk autorstvo pripisati samo meni.
Knjiga govori o ljudima u najvećoj željezari u nekadašnjoj Jugoslaviji, ljudima koji su je gradili i gledali kako se smanjivala srazmjerno smanjivanju uticaja radničke klase u društvu. Šta danas ljudima znači Željezara, a šta im je nekad značila?
– Fabrika nije onako velika kao nekada i više nije naša, kao nekada. Ona više nije “hraniteljica”, ona ne grije “kolijevku proletarijata”, više nije ni simbol niti mit, svela se na mjeru koja joj je oduvijek pripadala – ona danas samo proizvodi i stvara kapital.
Ali, Zenica ne smije da je se stidi. Mislim da je fabrika najjača identitetska tačka koju ima ovaj grad i da je besmisleno tražiti drugu. Jer, fabrika je od Zenice napravila grad, zbog fabrike su u Zenicu dolazili radnici iz čitave Jugoslavije i velikoga dijela Evrope, zahvaljujući njoj kasaba je postala otvoren, multikulturni i višenacionalni grad.
Knjiga o Rudniku
Složićete se da su to istinske vrijednosti koje, ako smo izgubili, moramo vratiti.
Nakon Kaznionice koja je nadživjela pet država, a koju ste radili 2011. godine sa Muamerom Spahićem i Kenanom Zekićem, vašim perom opisan je i drugi simbol Zenice – Željezara.
– Knjige koje radim u Bosni i Hercegovini uvijek radim s njima dvojicom, Muamer je izdavač, a Kenan dizajner. Ne samo zato što smo prijatelji nego zato što naša saradnja izvrsno funkcionira, radni proces je lagan i opušten, a rezultat uvijek dobar. Nadam se da ćemo tako i nastaviti u zdravlju i veselju.
Zenica je oduvijek bila najprepoznatljivija po zatvoru, fabrici i rudniku. I moja interesovanja se kreću unutar tog trougla. Možda bi me odmorilo da pišem o ostrvima i ribarima, ali o tome ne znam ništa izuzev onoga što sam skupio na rijetkim ljetovanjima. Plašim se piskaranja i brbljanja, pa pišem i govorim samo o onome što bar donekle poznajem.
Mislim da Muamer Spahić planira u Izdavačkoj kući Vrijeme zatvoriti taj trougao. Pronašli smo dobrog autora za knjigu o Rudniku, ali još smo u fazi nagovaranja. Težak je čovjek, ali pronaći ćemo odgovarajući pristup.
Novinar ste, književnik i publicista, prepoznatljivi u svemu što radite. Roman “Sedam strahova”, koji je žanrovski nešto između krimića i horora, dobio je pozitivne kritike u Guardianu i Independentu, a samim tim i nove prevode, nove čitaoce i nova tržišta za Vaša djela…
– Da, taj roman donio mi je mnogo više različitih čitalaca nego što sam mogao i naslutiti dok sam ga pisao. Sjećam se da sam govorio da bih bio sretan ukoliko bude imao onoliko čitalaca koliko može da stane u neki podrumski klub. Roman “Sedam strahova” sada već ima svoj život. Vidio je puno više svijeta od mene. Ove godine trebao bi biti preveden i na turski i danski jezik. Meni je vrijeme da objavim narednu knjigu.
Mirza Dajić/Oslobođenje
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
