Zaobiđi me – najbolja definicija Zenice- ZAOBIĐI ME! (jedna malo drugačija priča o Zenici i Zeničanima) – Već 55 godina živim (ne mogu reći i radim) u Zenici, što me, čisto biološki gledano, svrstava u starije Zeničane. Ali ja nisam niti ću ikada dobiti titulu Zeničanina. Naprosto nisam rođen u Zenici. A to je ovdje neoprostivo.
Međutim sudbina je htjela da sam koautor zeničkog obilježja. Zvanično sam autor, ali ja uporno insistiram da tu titulu podijelim sa rahmetli Mensurom Serdarevićem (dugogodišnji direktor KUD Željezara Zenica, najbolji poznavalac Zenice kojeg sam sreo), jer smo, kao članovi 5-člane komisije 1995. godine dobili zadatak da, nakon niza neuspješnih javnih natječaja, napravimo novo obilježje grada. Od nas pet jedino smo nas dvojica bili „konstruktivni“ – ja sam znao crtati, a Mensur je znao sve o Zenici. I ovo što sad imamo je definitvno djelo nas dvojice.
Ali nije o tome riječ, riječ je o Zenici. Tad smo naime vidjeli koji problem Zenica ima. To je grad bez vlastitog identiteta!
Pošto sam se tad intenzivno bavio vizuelnim identitetima jako sam dobro znao da je obilježje nečega samo još jedna manifestacija čuvene teze da slika zamjenjuje hiljadu riječi. I nije problem, vjerujte mi, ni tih hiljadu riječi zamjeniti jednom slikom… kad imate tih „hiljadu riječi“. Zenica to nije imala!
Ustvari, vizuelni identitet grada je veoma laka zadaća kad imate neki prepoznatljiv objekat. Većina gradova to i ima, to su obično neke srednjovjekovne utvrde, neki most, prepoznatljiv reljef… Zenica, budimo iskreni, takvo znamenje nema nema, ono što se uporno podmeće – kamena česma, drveni most i, više od svega, Vrandučka tvrđava, to je sve zaista „tanko“.
U grbovlju gradova naći ćete i simbole prepoznatljivih djelatnosti ili drugih historijskih uloga toga mjesta. U slučaju Zenice to je bila Željezara. Međutim, u prethodnom obilježju grada ta vizualizacija je bila prenaglašena i bukvalna – prikazivala je visoku peć i kaupere, dakle ono čega više nema, mada željezara i dalje postoji.
Ali da se vratim na priču o Mensuru.
U sesijama na kojima smo tražili što bi to moglo simbolizirati ovaj grad pominjali smo sve čega smo se sjetili: Kulin Bana, Bilino polje, rudarstvo i metalurgiju, Zatvor… pa onda sam čuo i različite definicije samog imena grada, po jednoj je se spominje „zjenica oka“, po drugoj skraćenica od „pazenica“ (vrsta žitarice koja se tu uzgajala) i ne sjećam se ali bilo je tu još definicija. Ali kako god shvatili smo da zadatak nije nimalo lak.
I onda je Mensur rekao nešto što nikad neću zaboraviti. Nakon svega što smo izredali sve čega smo se sjetili i na kraju opet nezadovoljni, rekao je tiho, skoro pa u sebi:
– Znam šta bi bila prava definicija Zenice ali se to ne može nacrtati.
– Što je to Mensure? – upitah tonom koji je zvučao „ja mogu nacrtati sve“.
– Zaobiđi me.
I to me uvrijedi, dakle reče mi da mu se skinem s vrata. Ali on nastavi:
– „Zaobiđi me“, to je najbolja definicija Zenice!
I poče pričati o specifičnom mentalitetu autohtonih Zeničana. Zenicu je bog smjestio na veoma prometnu rutu, dakle na rijeku Bosnu kuda su se vjekovima vukle karavane. Nekad je takva pozicija bila i nedostatak jer su ta mjesta bila na udaru razne kurve i džidije, ali je Zenica i tu bila u prednosti jer je bila u prirodno zaštićenoj kotlini sa dva lako odbranjiva klanca… ali su i pored toga Zeničani, po Mensurovoj priči, sami izgradili prečicu od Kaknja do Zavidovića kako bi se koliko-toliko izolovali od ostatka svijeta!
I što više vrijeme prolazi sve mi se više ova definicija Zeničana čini ispravnom. Čak i danas kad više nema strahova od hajdučije i kada se dobra komunikacija smatra vrhunskom prednošću, čak i u takvim okolnostima Zenicu zaobilazi prosperitet kakav se recimo nalazi kad samo pređete preko brda, u Lašvanskoj dolini.
Zeničani su nepopravljivo ksenofobični („zaobiđi me“) i kao posljedica toga veoma nepoduzetni. Danas kad se primakla Sarajevu na pola sata vožnje Zenica i dalje nastoji da se od Sarajeva odmakne i da mu parira, umjesto da se s njime „dogovori“, harmonizira i kapitalizira idealnu poziciju „grada po mjeri čovjeka u blizini megacentra“. Ali ne, Zenica uporno razvija ono što Sarajevo ima a ne ono što Sarajevu (i okruženju) nedostaje. Zenica čak ne privlači ni manja mjesta oko sebe na principu „prirodne gravitacije“, prije će biti da ih odbija. Pa šta ćete više, radije se mrznu nego da ih Kakanj grije! I tako dalje.
Ima doduše Zenica nešto što drugi nemaju (odmah da se razumijemo, nije ni to Zenička stečevina već naslijeđe ranijih država koje su to Zenici „smjestile“) – Željezaru i Zatvor. Ali i sa tim Zenica muku muči. Ovo prvo joj je izmaklo iz ruku, a ovog drugog se stidi! Dakle Zeničani jednostavno ne umiju ni pomusti dobivenu kravu! I onda im svako drugi kriv.
Zeničani ustrajno njeguju uspomene na staru Zenicu. I neka, lijepo je to. Imate značajan prostor u lokalnom mediju posvećen povijesti Zenice i Zeničkog kraja, nekoliko vrsnih poznavalaca Zeničkih mahala nas svako malo podsjećaju na lijepa vremena kad su seljani sa Bilmišća u sepetima donosili robu na Pišće… svako malo se negdje, u formi rituala, pravi Ćetenija (to je neka unikatna slastica sa ovih prostora, još je nisam probao, ali kad vidim kako se pravi i ne poželim), ovdje se veliki značaj pridaje Čimburijadi… sve je to lijepo, ali pobogu od toga se ne može živjeti.
Ustvari pitanje je da li Zeničani i to žele. Možda se ono „zaobiđi me“ odnosi i na život sam?!
Autor: Mile Srdanović
(preneseno uz dozvolu autora)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
