Šemsa Gačić: Kako sam trčala na dva kontinenta – Istanbul Vodafone maraton – Jedinstvena trka na dva kontinenta, 39. Vodafone maraton, održana je u Istanbulu u nedjelju, 12.11.2017. godine u kojoj je učešće od 125.000 iz 100 zemalja uzelo i preko 50 trkača iz Bosne i Hercegovine, od čega i dvoje Zeničana.
Buđenje u ponedjeljak ujutro, 18. septembra, sa prvom pomisli „Moram da idem u Istanbul da trčim“ bio je uvod u svu priču. Odluka je pala tek tako i iznenada, bez velikih planiranja i razmišljanja, čisto po osjećaju. Vrlo lako su se položile i priče oko slobodnih dana i izostajanja sa posla. Srce je zaigralo javljanjem Nudžejmi, organizatorici ovog putovanja, da me upiše na spisak učesnika. Čak i poslije poziva i odustajanja svih prijatelja, koji su bili potencijalno društvo na putovanju, nisu umanjili želju.
Još od ljeta Nudžejma Softić i vesela ekipa iz „Trčanja i to“ iz Sarajeva priprema odlazak u Istanbul. Bila sam upoznata sa svom pričom, ali ni u jednom momentu nisam pomišljala da idem. Sve dok se to, posebno jutro nisam probudila i rekla sebi da moram trčati na dva kontineta…
Dogovori sa Nudžejmom su išli lako i jednostavno, a vrijeme kako je prolazilo uzbuđenje je počelo da raste. Putujem sa 50-ak uglavnom nepoznatih ljudi sa kojima me spaja strast prema trčanju. Kasnije sam vidjela da u grupi nisu bili samo Bosanci i Hercegovci, nego prijatelji grupe iz Egipta, Irana, Austrije, Slovenije i Sandzaka. Komunikacija je bila na bosanskom, engleskom, arapskom,i mimikom (sa Turcima koji nisu znali engleski).
Treninzi tokom ljeta i spremanje za trke nisu išli ni ublizu kako sam planirala, pa sam otkazala prijavu na polumaraton u Sarajevu u septembru i prebacila se na trčanje u štafeti. Uveliko sam se pitala zašto uopće trčim, a onda sam od septembra i pada temperatura napokon sam uživala. Odlukom za učešće na 15K trci u Istanbulu počela sam sa ozbiljnijim pripremama i time vraćala samopouzdanje istrčavanjem dužim od 10K i popravljanjem prolaznog vremena. Jedan trening, sedmicu pred odlazak u Istanbul poslije posla bio je čaroban. Slučajno sam zaboravila mobitel i nisam mogla da potvrdim vrijeme i mjesto okupljanja sa drugim trkačima pa je ispalo da idem sama. Umjesto planiranih 14 kilometara, osjećaj me ponio i istrčala sam svoj prvi neslužbeni polumaraton. Shvatila sam da ipak ništa nije slučajno, pa sam se smirila i povjerovala da mogu da istrčim u gradu Sultana. Kako sam bila zakasnila sa prijavom na utrku, uz pomoć rođaka sam uspjela da obezbijedim učesnički broj u zadnji momenat. Do tada sam bila kao na iglama.
Vrijeme je brzo prošlo i došao je dan putovanja. Ugodni let avionom, smještanje u čarobni hotel Enderun u blizini Bajazit džamije i upoznavanje sa ostalim trkačima bili su početak priče iz Istanbula. Došli smo dva dana prije trke, pa smo imali vremena za pripreme i obilazak grada. Doručak na dan utrke bio je pripremljen za nas koje trčimo. Posebne namirnice već spremne od pola pet po lokalnom vremenu.
Još po mraku, zaputili smo se iz hotela prema At Meydanu u neposrednoj blizini Sultan Ahmetove džamije odakle smo imali organizovan prevoz autobusima na start utrke. Ponosno sam nosila majicu sa logom grupe „Zenica trči“.
Zabrinutost je krenula sa kišom koja nije nagovještavala dobar početak dana. Ipak, dobro raspoloženje i energija grupe učinila je da uživamo i u čekanju autobusa koji kasni.
Kratko poslije sabahskog ezana koji je odzvanjao sa munara, čas s desna, čas s lijeva pojavili su se autobusi. Upali smo u veliku gužvu trpajući se onako mokri u prepune autobuse. Malo klima, malo prozor i šiber na autobusu otvarani su da dođemo do zraka. Loš početak, pomislila sam. Uzbuđenje je raslo svakim momentom. Dijeljene su hurme i suho voće između učesnika, a vožnja se razvukla na vječnost. Već smo bili pomalo ljuti na lošu organizaciju prevoza kad smo shvatili da kasnimo sa ostavljanjem stvari koje nam se trebaju dati na finišu.
Izlazak iz autobusa 4 kilometra od starta učinili su trku još većom avanturom. Probijanje kroz masu ljudi, traženje nekoga ko razumije engleski bilo je umjesto standardnog zagrijavanja prije trke. Poslije preskakanja ograde sa masom ljudi ugledala sam kamion, koji je vozio stvari. Bio je u pokretu. Jedva sam ga stigla i u zadnji momenat popevši se nazad, uspjela da ubacim stvari. Mnogi su trčali sa torbama. Sve vrijeme društvo mi je pravio Edin Imamović, još jedan Zeničanin sa trke. Uspjeli smo da se probijemo kroz rijeku ljudi i uključimo na dijelu sa kojeg startaju učesnici 15K trke. Energija je dolazila sa svih strana, ljudi su nestrpljivo tapkali, fotkali se, pjevali, uživali. Edin i ja smo, nakon kraćeg zagrijavanja, pokrenuli aaplikaciju na satu. Moj je pokazivao 120 otkucaja srca u minuti. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu.
Nakon starta maratonaca, pomjerili smo se prema planu nekih 150 metara i čekali 9.15 za kretanje. Hiljade ljudi je oko nas. Nalazimo se na tlu Azije i gledamo u Bosforski most koji vodi u Evropu. Najprije smo krenuli sa hodanjem pa laganim trčanjem, a već preko mosta laganijim tempom sa usponom. Osjećaj je neopisiv. Rijeka ljudi prelazi preko mosta koji se za pješake otvara samo upravo za vrijeme ove trke. Nevjerovatan užitak je dijeliti stazu sa ljudima drugih boja, nacija, ubjeđenja, mogućnosti i želja. Organizovane grupe bile su pratnja učesnicima u kolicima. Navala emocija, suosjećanje i divljenje nije izostajalo.
Staza je bila svima teža od očekivanog. Ipak, jutarnja kiša, koja se smirila i prije početka trke dala je lijepo osvježenje i idelanu temperaturu za trčanje. Veći dio trčali smo sa usponom, a ja sam obraćala pažnju na otkucaje srca. Već negdje oko 4. kilometra, dala sam znak Edinu da nastavi dalje jer je bio dosta brzi od mene.
Inače na trčanju dužem od 10 kilometara bude vam dosadno pa, ako nista, ponesete slušalice i slušate muziku. Ovo trčanje ni u jednom momentu nije bilo dosadno i prošlo je u tren oka. Prolazili smo kroz čarobne predjele, trčali duž obale Bosfora i mjesta koja su simboli rimske, bizantijske i osmanske baštine, a sve uz gromoglasnu podršku i motivaciju ljudi okolo. Neki od učesnika kažu da su određenim dijelovima ranije prolazili, ali nikad tako slobodno jer je obično najezda ljudi i sabraćala prisutna. Sada su je pretrčavali i doživljavali u potpuno novoj dimenziji. Nabacivanje „petice” prolaznicima, osmijeh nakon bodrenja i podrška na okrijepnim stanicama učinili su trku lakšom. Prosto sam prestala da mislim na prolazno vrijeme i ušla u novu dimenziju užitka i upijanja energije koja me okruživala. Zaustavljala sam se na nekoliko mjesta tražeći od prolaznika da me fotografišu. Sa osmijehom sam sustizala poznatu raniju iz grupe, koju sam prepoznavala po odjeći Trčanja i to linije (TiTo).
Neki su me sustizali i prestizali. Oko 13 kilometra društvo mi je pravio bračni par iz Sarajeva i još neke raje koja su nastavila dalje, bodrili smo se međusobno i fotkali. Usput smo sreli prve maratonce koji su se vraćali u suprotnom smjeru. Pretpostavljam da je jedan od njih francuski atletičar porijeklom iz Kenije Abraham Kiprotich, pobjednik utrke. Pred sami kraj smo malo prošetali uzivajuci u momentima. Ostalo nam je još pola kilometra, pa smo ubrzavanjem stigli na sami finiš. Tek tada sam vidjela za koje vrijeme sam istrčala. 1 i 50 minuta, što nisam očekivala. Znala sam da u svom gradu mogu postići bolji rezultatu, ali ovdje sam prosto uživala u svakom momentu. Atmosfera na finišu je bila fantastična. Medalja oko vrata i mojih prvih zvaničnih 15K. Nekoliko pozntih lica je dočekalo što je čar ovakvog trčanja. Domaćin je obezbijedio pakete sa novim majicama, presvlakom i okrijepom.
Poslije kraćeg odmora uputili smo se u hotel na tuširanje, spremanje i wirelless konekciju da svojima javimo da smo završili zdravi i sigurni. Gradom su se šetali trkači iz raznih zemalja. Prepoznavali su se po torbama iz učesničkih paketa. Šetkali su sa bolnim nogama i punom dušom.
Poslije spremanja u hotelu zaputila sam se prema finišu 42.1K na At Meydanu da sretnem heroje koji su istrčali maraton. Srela sam ih nekoliko i srčalo čestitala. Pravi su čelični ljudi koji su ponosno nosili bosanskohercegovačku zastavu.
Ipak, Istanbulska čarolija nije završena sa utrkom. Već u ponedjeljak navečer imali smo svečanu večeru na brodu proslavljajući užitak koji smo doživljeli. Bosanskohercegovački merak i tu večer je bio u punom sjaju.
Istanbul nas je počastio suncem i lijepim vremenom još tri naredna dana kada smo obilazili ono što se u kratkom periodu dalo da vidi. Vidikovci, džamije, muzeji, dvorci, sirijski, turski, arapski restorani, hrana, piće… Čarolija različitosti.
Zašto je ovo grad u kojeg se zaljubite i ne zaboravljate, te što sam se tako odjednom odlučila da idem na ovo putovanje razumjela sam ispunjenom dušo i nekim susretima koji su izmamili osmijehe. Dobila sam i odgovor koji sam sebi dugo dugovala; zašto uopće trčim. Sezona još nije završena, početkom narednog mjeseca bih trebala da trčim u Beogradu svoj prvi polumaraton. Leptirći su se već probudili uveliko.
Ideje za nove avanture su na pomolu, sudbina samo treba da potvrdi…
Autor: Semsa Gačić/ZenicaTrči
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
