Put neznanja i siromaštva – Neki dan na nekom od naših medija sam čuo izjavu federalnog ministra za energiju, rudrastvo i industriju, o „neophodnosti“ smanjenja cijene uglja, onog istog uglja kojeg na depo obje „federalne“ termoelektrane dovoze iz rudnika koncerna JP“EPBiH“.
Nisam mogao da vjerujem. Šokiran, od iznenađenja ostao sam otvorenih usta, toliko široko da su mi se isčašile vilice i vidjele sve plombe u ustima.
Bravo ministre! Dok listom, svi rudnici u Federaciji BiH u koncernu JPEPBiH čekaju da vlasnik nađe rješenje, grcaju u problemima svake vrste, nelikvidni, sa blokiranim računima, davno zreli za stečaj. I umjesto da zasuče rukave i sa upravom JP EPBiH popravi stanje, ministar mimo svake logike, siječe granu na kojoj rudari sjede.
Narvno, svi znamo odakle vjetar puše. Dokapitalizacija koju vrši JP EPBiH u rudnicima „koncerna“, ne daje očekivane rezultate ili ne tako brzo kako bi to željeli. Da stvar bude gora, rudnici van koncerna,„Stanari“, više ne mogu isporučiti onu količinu ugalj koja fali JP“EPBiH“ a i cijena el.energije na evropskoj berzi pada ispod 30 Eura/GWh. S tom cijenom nema „ekonomije“ pa je upitno da li termoelektrane u Tuzli i Kaknju mogu pokriti troškove proizvodnje el.energije? Problem je očigledan i ministar ga pokušava riješiti na što lakši način i to što prije. Trivijalno rješenje je svakako smanjenje cijena ulaznog energenta-uglja i ministar tu jednostavnu matematiku zna i rekao je ono što je rekao, zaboravljajući da rudari nisu budale i da neće šutiti.
Ponovno, ovaj ministar ko i oni prije njega, po ko zna koji put, rudarima ni krivim ni dužnim, pokušava fakturisati stare i neefiksne blokove, sva kašnjenja u izgradnji zamjenskih termo-blokova, ponovo bi da mu rudari plate njegov nerad, nesposobnost, neznanje, kriminal i korupciju, svih u piramidi energetskog sektora, na čijem je samom vrhu pomenuti ministar, a da budemo pošteni i oni ministri koji su bili prije njega. I dok se po Tuzlanskom kantonu i po srednjoj Bosni bude „derala krpa“ na ovu temu , ni Sarajevo a ni sarajevski politički minder, neće, kao što je naučio, mirno ispijati svoju kahvu.
O tom sam već, ko zna koliko puta, pisao. Rudnici više nemaju prostora za bilo kakvo „stezanje kaiša“. Oni su sve svoje dali. Siguran sam da rudari nisu krivi za loše poteze svoje uprave, loše poteze uprave vladajućeg preduzeća, ali i nemar vladajućih struktura. Naravno dijete se rodilo i treba ga ljuljati. Ako ministar bude istrajavao na svojoj genijalnoj ideji i nastavi sa ovom pričom, može očekivati da mu u kabinet, u Mostaru ili Sarajevu, gdje god bio, bahnu rudari Kreke, Đurđevika, Breze, Kaknja, Zenice, ali i ostalih rudnika, u svojim prljavim odjelima, čista obraza, bez obrađenih sindikalnih vođa, ali s krocama u ruci. A ako se to desi, bit će to vrlo ružan razgovor.
I dok očekujem da se neko direktno iz rudarskog sektora, hrabro i sa autoritetom direktora, oglasi na ovu temu i podsjeti ministra da su cijena el.energije i uglja, davno u disbalansu (od poljednjih povećanja cijena el.energije, koliko znam, rudari nisu dobili ni jednog feninga, a u kotlovima TE je njihov ugalj), pokušavam skrenuti pažnju javnosti na još neke od rudarskih problema i dešavanja iz kojih treba izvući pouke.
Naime, već drugi put u posljednje četiri godine, kao uposlenici Rudarskog intituta iz Tuzle završavamo projekte kompleksnog mehanizovanog širokog čela. Prvi projekat smo uradili za jamu „Omazići“, rudnika „Banovići“, a evo privodimo kraju i drugi projekat ovaj put za jamu „Begići-Bištrani“, rudnika „Kakanj“.
Prema zahtijevima tendera u oba slučaja, JP “EPBiH“ je kao investitor, zahtijevalo da isporučilac opreme, prije isporuke opreme, isporuči i projektnu dokumentaciju. Tako smo prvi projekat uradili za poljsku firmu „Kopex“ a drugi za njemačko-poljsku firmu „Becker-Warkop“, obje iz centra poljskog rudarstva, Katowica.
Praktično, Rudarski institut je uradio projekte implementirajući već kupljenu opremu za koju je, prema zakonu o javnim nabavkama, predhodno provedena tenderska procedura.
Javnosti su već dobro poznati rezultati implementacije projekta u Banovićima. Za očekivati je da tako bude i u Kaknju. Iskustva koja smo steki na ova dva projekta, nisu prevelika, ali su značajna, vrijedna i u BiH sigurno najveća.
Po onoj narodnoj maksimi, „Budala se uči na svom, a pametan na tuđem iskustvu“, razmišljam o novom projektu sa kojim ćemo se najvjerovatnije sresti do kraja godine i onome što sam mogao uočiti u toku realizacije ova dva projekta. Naravno, moja je namjera da stečena iskustva sublimiramo, uočimo sve propuste i na temelju stečenih znanja i saznanja u narednim projektima budemo stručniji, pametniji i što je najvažnije, da ne ponavljamo iste greške.
Na kraju krajeva, iza svega stoji novac koga posuđujemo od banaka ili teškim radom, stičemo i vraćamo, pa po principu domaćinskog poslovanja, moramo voditi računa o svakom uloženom euru ili konvertibilnoj marki. Kao prvo, sa žaljenjem mogu konstatovati da „država“ koju prozivamo za sve, nije vodila intersa o svom sopstvenom interesu, odnosno o interesu javnog preduzeća od koga, još malo, zavisi sudbina federalne privrede. Uzgred, oni koji su učestvovali u tome nisu mogli zaboraviti sebe.
Sektor energetike, a posebno rudarstva je pušten na milost i nemilost tržištu bez stručne i naučne institucije koja će ga „voditi“. Za malu i politički nestabilnu državu energetika i energetska neovisnost su od prvorazrednog značaja, čak bi rekao – sudbinskog. Posljedica je da svaki od rudnika radi po svom, pravi iste greške i iste propuste, plaća ono što ne bi trebalo platiti, itd., a sve zbog ogromne doze primitivne sujete iza koje se krije nestručnost i lično koristoljublje. Sa željenjm konstatujem da organi uprave, nadzorni odbori zavisnih i vodećeg preduzeća, kao i istražno-policijski organi, ne znaju za ovo ili se prave da ne znaju, stavljajuću javni interes na drugo mjesto.
Čitav proces se odvija prilično brzo. Nakon odluke organa uprave slijedi trka oko raspisivanja tendera. Zbog nemara, nepripremljenosti, brzine a što se po pravilu pravda nedostatkom novca, geološke podloge koje daje rudnik, i prikaz ležišta, su urađeni na bazi vrlo malog broja ispitnih bušotina sa dosta tehnički upitnih aproksimacija pa su, na primjer, geološki rasjedi na geološkim podlogama široki 20-30m, a u stvarnosti 100 i više metara, konsolidovani ili ne, jedne, a u stvarnosti druge debljine sloja, sa ili bez proslojaka, itd, itd.
Kada se provede procedura javne nabavke i kada isporučilac opreme projektantima dostavi tehničke podloge, odmah se mogu uočiti bitne razlike u ponuđenim tehničkim rješenjima, ali i u kvalitetu opreme koja je kupljena. Ono što je intersantno je, da su cijene tako kupljene opreme, od proizvođača do proizvođača, kao po dogovoru, još malo pa iste.
U fazi testiranja kompatibilnosti opreme, u fabričkim halam isporučioca opreme, mogu se vidjeti gabariti, funkcionalnost i kvalitet opreme. Ono što upada u oči ili to možda upada u oči samo meni, su dijelovi opreme koji su sklopljeni od komponenata manje ili više poznatih proizvođača.
Najveći dio opreme je čelik i čelična konstrkcija, jako dobrih zavarenih spojeva, hidraulika i hidraulički sistem, elektrika, itd. Glavna otkopna mašina, jamski kombajn je njemačke proizvodnje i tu se nema šta pričati. Međutim i tu su me neki stručni ljudi, naravno stranci, u povjerenju, upozorili da među mašinama istog tipa ima razlika u kvaliteti i razlika u cijeni o čemu se naravno pregovara.?
Svako ko je iz Bosne došao da to vidi, a ima patrotske namjere postavlja sebi pitanje: “Da li smo baš sve morali kupiti, jesmo li išta mogli sami napraviti“. Odgovor je: “Naravno da jesmo“.
Dok naše firme TTU iz Tuzle, „Rudstroj“ Kakanj, „Bratstvo“ Novi Travnik, itd. iz mašinskog i elektro sektora, propadaju, naše firme u državnom vlasništvu i njihove uprave se ponašaju baš ko’ stari pijani američki milioneri. Čak, svu tu „skalameriju“, na stotinama šlepera, iz Poljske dovuku tuđe kamiondžije.
Ima li tu imalo posla za neše gladne radnike i naše inženjere, inženjere i bez posla i bez iskustva, za naše kamiondžije? Nema!
Očigledno, ovo je put propasti, put neznanja i sirotinje.
Kad o ovome govorim imam običaj da kažem: „Da bi zavarili dva komada željeza, morat ćemo tražiti majstora iz Austrije, Njemačke, Poljske ili tamo negdje, jer naših neće biti“. Za ovo nema racionalnog i razumnog objašnjenja osim da se radi o „projektu“ pretvaranja BiH u „centralnoameričku banana državu“. U tom glavnu ulogu igraju, ne stranci, nego naši, sa stranačkog lanca, pušteni „kadrovi“.
Tu priči nije kraj. Nakon instalisanja i puštanja u rad opreme u jami, još u garantnom roku se javljaju prvi kvarovi i prvi zastoji. Ono malo kompetentnih servisera koji servisiraju rudarsku, mašinsku i elektro opremu u fazi defektaže otkrivaju, ono što se nemože vidjeti golim okom, a o čemu se nije vodilo računa u tenderskoj dokumentaciji. Riječ je o kvalitetu ugrađenih komponeneti?
Poslije isteka garantnog roka, slijedi održavanje opreme sa naravno, orginalnim dijelovima, čije je cijena onolika koliko to kaže isporučilac opreme. I tu je moguće mali milion kombinacija u kojima su rudnici i rudari u potpuno inferiornom položaju. Budućnost će pokazati koliko je oprema, kvalitetna, koliko smo s njom znali rukovati, održavati i čuvati je. Nekima visoko u hijerarhiji odlučivanja, to neće biti u interesu jer prilika da učestvuju u javnim nabavkama se pruža samo jednom ili ni jednom u životu. Rudarima je sigurno u intersu da „čelo“ što duže radi.
Poslije projekta koji su implementirani ili će to uskoro biti, slijede projekti koje planiraju realizirati rudnik „Zenica“, ali i „Kreka“ i njen rudnik „Mramor“. Hoćemo li za iste novce moći kupiti najkvalitetniju, zna se čiju opremu, ili ćemo po starom, svako po svom nabavljati kako mu se svidi i kako pogodi. Hoće li u tom projektu biti TTU-ova drobilica, grabuljar ili sekcija, hoće li hidraulički cilindri biti iz „Bratstva“ iz Travnika, hoće li „Rudstroj“ iz Kaknja proizvesti makar jednu kompaktnu stanicu za razvod el.energije, hoće li iko „pređoniti“ i jedan uređaj, moramo biti strpljivi i čekati.
Do tada, što je najgore, naši inženjeri a i naši majstori će, s rukam nizase, još više gubiti korak sa savremenim tehnologijama. Zbog toga ću na kraju ponoviti da nam u sektoru energetike a posebno rudarstva, kao žednom voda, treba institucija koja će sublimirano iskustva, znanja,stručnost, kadrove itd , da bi nam u sektoru energetike odnosno rudarstva konačno krenulo. Na kraju krajeva radi se o projektima od kojih svaki vrijedi 10 miliona eura a i onom ministru što sam ga spominjao, bit će lakše da smisli nešto pametno.
Ipak, poslije ove priče ja sam optimista ali nestrpljiv i ako sam siguran da će zimus u gradu koji na turskom jeziku ima prizvuk „sol“, ulice posipati solju iz Tunisa. Stvarno, Crnogorci su lijeni.
Nermin Bijedić dipl.ing.el. Tuzla
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
