Emir Sokolović: Priznanja idu djelima i čitaocima – Sa književnikom Emirom Sokolovićem razgovarali smo o nagradama, knjizi “Ogledi”, klubu Plava paleta i Festivalu Pero Živodraga Živkovića.
Dobiti deset nagrada u godini nije mala stvar za jednog književnika. Još kada se radi o nagradama iz zemlje kao što je Italija i to za književnika sa strane…
Može se zaključiti da je 2016. bila izuzetno uspješna za Vas. Slažete li se?
– Ako gledamo koncept zadovoljstva, pored toga sve slobodno vrijeme sam i dalje radio na autorskim djelima, a vjerujem da će ova, 2017, i pokazati tu plodonosnost i to je moja satisfakcija, moje zadovoljstvo. To sam rekao prije dvije zime na dodjeli specijalnog priznanja u Sarajevu u vezi s mojim stvaralačkim radom, uz svu zahvalnost da to priznanje ide mojim djelima i mojim čitaocima kao potvrda da odredivši se prema mom djelu nisu napravili grešku. Lično meni ne znači ništa. Sujete nema, imam energiju samo za rad, a moja nagrada je samo unutarnje zadovoljstvo pri samom stvaralačkom činu kada ga napuštam, kada shvatim da su svi artistički elementi unutar djela koje stvaram na, za mene u tom momentu, najvišoj kreativnoj razini.
Nabrojte nam priznanja iz Italije…
– To su priznanja Accademia Internazionale d’Arte Moderna – Rim, Accademia d’Arte Cultura E Tradizione Romanesca “Giuseppe Gioachino Belli” – Rim, Accademia dei Bronzi – Catanzaro, Premio Letterario di Poesia E Narrativa Internazionale Altamura – Altamura, Premio Letterario Città di Davoli – Davoli, Premio Letterario Città di Sarzana – Sarzana, Premio poesia Marega – Bevilacqua, Accademia Internazionale di Significazione Poesia E Arte Contemporanea – Rim i Associazione culturale e teatrale Luce dell’Arte – Rim.
Ostati svoj
Što se tiče svih ovih zaprimljenih nagrada, dvije su posebne. Jedna je hat-trick iz Sarzane, gdje sam treću godinu zaredom uzeo nagradu i to sa jako specifičnim djelom, a to je poezija pisana kao operna libreta za jednu našu opernu pjevačicu. Druga nagrada je plaketa koju sam dobio u Internacionalnoj artističkoj akademiji Moderna u Rimu. Dobiti plaketu u najtežoj kategoriji od osam kategorija na natječaju i među svih 160 autora koji se pominju u biltenu biti jedini neitalijan, to je ogromno priznanje tom djelu.
Da li ste nagrade dobijali na svim festivalima i konkursima na kojima ste učestvovali prošle godine u Italiji?
– Ne. Bio je festival Prima literario di Como na koji sam aplicirao i gdje sam uistinu želio, iz nekih drugih dimenzija, jer imam tamo drage ljude koje bih volio vidjeti, nagradu, kako bih mogao otići tamo i vidjeti ih. To je jedini natječaj na koji sam se javio a da nisam dobio bar plaketu. Ali ni rezultat deset od jedanaest nije loš.
Plava paleta, koja je Vaš projekat, itekako je opravdala svoje postojanje. Proteklih godina ugostili ste brojne poznate i priznate umjetnike, ali i one koji svojim djelom žele da dopru do ljudi, kojim ste dali šansu da se predstave probranoj publici. Vaš komentar.
– Paleta je, htjeli neki to priznati ili ne, što se vidi po kvalitetu kolega koji se odazivaju kad su programi u pitanju, postala brend. Ponekad bih u momentima slabosti i sebičnosti sa željom da se posvetim svom djelu i napustio taj projekat, ali nemam slobodu da o tom promišljam jer, publika, koja je suština Palete, koja se okupila oko te ideje, čini Paletu onakvom kakva je. Mogu da ustvrdim da smo klub koji ima rafiniranu publiku, koji zna šta su umjetnost i umjetničko djelo i koji uveliko obavezuje na dalje. Na koncu, što je potvrdio i Drugi međunarodni književni festival Pero Živodraga Živkovića, za koji je profesor Paolo Maria Rocco napisao italijanskoj ambasadi da je to jedan od najuspješnijih pjesničkih festivala protekle godine.
Sa završetkom drugog festivala, krenule su već pripreme za treći… Na ovaj način i djelo Živodraga Živkovića kroz to živi…
– Definitivno je festival dosegao zenit gdje obavezuje faktički tim da radi na svemu. Nas nekolicina uspijeva sve to kompenzirati. Znate kakva su vremena, bilo koga da pozovete za bilo što, ukoliko istinski, znači suštinski, nije involviran u tu ideju, traži novac koji mi nemamo. Na koncu, da bismo zadržali vrijednost Festivala i njegov dignitet, mi smo se odredili da uteknemo od pokušaja da se do novca dođe, jer ako se odredimo prema novcu, onda ćemo da izgubimo suštinu samog festivala koji mora biti nedodirljiv.
Činjenica je da je Festival nezavisan, nedodirljiv, kako kažete, ali tome doprinosi i to da nemate finansijsku podršku vlasti, počev od lokalne uprave, odnosno Grada Zenice, preko Zeničko-dobojskog kantona, Federacije BiH, pa do institucija države BiH. Slažete li se sa ovom konstatacijom?
– Novac koji se eventualno dobije kroz grantove je komičan u odnosu na sredstva koja su potrebna za pokriće ovog festivala. U najdobronamjernijoj opciji, a s obzirom na to da niko od nas nije politički involviran ni upotrebljiv, dobili bismo deset posto ukupnih sredstava. Uz svu zahvalnost i za to, to bi bilo nedostatno za bilo što i, onda je bolje ostati svoj i ne pokušati tražiti dok se ne uspije naći neki referentni izvor finansiranja, ali koji ni u jednom segmentu neće htjeti da se upliće u stručni dio Festivala i nameće skribomane kao laureate. A što se događa apsolutno diljem regionalnih festivala. Vjerujte da se u startu, čak prije raspisivanja konkursa, nađe laureat pa se onda raspisuje konkurs.
Koliko je teško biti neovisan u ovom vremenu?
– Bespredmetno je tražiti sredstva ukoliko ne nađete nekog od ozbiljnih partnera za takvo što. A znano je da nema besplatnog ručka. Ako neko nešto daje, nešto i traži. Automatski vam se dovode u pitanje samostalnost i autonomnost Festivala.
Prošle godine ste izdali knjigu “Ogledi”. Recite nam nešto više o njoj.
– Ogledi su zbirka sa više od stotinu eseja. Ta knjiga nastajala je sedam godina. Sam naziv joj kaže ogledi, a to su referentne tačke gdje čitalac iščitavajući otvara sebi percepcije i sam sebi daje odgovor. Dobrim dijelom je namijenjena kao udžbenička literatura za radionice kreativnog pisanja koje onima koji su autori kada i iščitavajući apsolutno jasno omogućavaju da spoznaju suštinske relacije kojim autor treba da vlada, a to je odnos autora prema djelu, autora prema okruženju i ono što je najbitnije – autora prema državi. Jer, svaka država za bilo kog autora, s obzirom na to da je on slobodnih nadzora je vid krletke, da ne kažem tamnice. Autor kao neko ko se po habitusu bavi stvaralačkim i kreativnim radom, ujedno javnim radom, nekada mora da progovori o određenim društvenim anomalijama i kada ga se ne pita i kroz taj svoj odgovor i svoje promišljanje bude neminovno samo izložen određenim reperkusijama. Tek tada je autor slobodan kada svoju slobodu izdigne iznad svih znanih merituma.
Rekli ste da na većini festivala na Balkanu budu unaprijed poznati pobjednici, laureati, da se sve vrti oko novca i uticaja, da umjetnici prodaju sebe ili se “prilagođavaju” onima od kojih imaju finansijsku korist…
– Nanovo se vraćamo baznoj artističkoj tezi, a to je sloboda. Sloboda je nešto što je generacijski, civilizacijski najbitnija vrednota. Ponavljam da nema nešto za ništa. Ukoliko vam neko nešto da, morate mu nešto dati. Koliko ste spremni ostati svoji? Ukoliko ste svoji, ne odgovarate nikome, pogotovo ne onima koji imaju novac, iz razloga što je njima UP kadar – upotrebljiv i poslušan. Ako ništa, dobronamjerno da podilazi njihovoj sujeti, da ih voda po određenim seansama, druženjima i slično. Znači, ako ćete biti samostalni, onda se morate osloniti samo na svoje djelo, na svoj rad i imati vjeru u to da postoji mogućnost da dođete do jednog ozbiljnog izdavača gdje ćete moći da živite od svog rada.
Sloboda kao privilegija
Postoje dva suštinska puta: jedan od tih je novac kao cilj, a drugi je gdje je novac kao posljedica. Ukoliko je novac cilj, to je lakši put, ali i put kojim lakše i brže dolazite do kraja. Kraj vam je bliži. Jer, kad dođete do novca, gubite bilo kakvu potrebu za bilo čime i od tog momenta vam nešto što vam je postajalo sveto, postaje balast, postaje teret. Ukoliko nalazite samo zadovoljstvo u samom radu, o čemu smo govorili, i novac dođe kao posljedica, on vas neće izmijeniti, vi ćete i dalje samo da nastaviti s istim kreativnim radom, a on će biti posljedica koja će biti tu na strani. Pogledajmo ljude koji su najbogatiji na svijetu. Oni i dalje rade. Najveća privilegija koju čovjek može da ima jeste sloboda koja podrazumijeva apriori slobodu da radi ono što voli.
Vi ste u antologijama poljske, italijanske i makedonske književnosti, Vaša djela su prevođena na italijanski, engleski, francuski njemački, španski, poljski, makedonski, ali ne i u bh. antologiji. U poljskom gradu Krakowu je igrana pozorišna predstava urađena po Vašem tekstu… Koliko je to sve vrijedilo za nadležne u našoj zemlji?
– I moje djelo ima svoju poziciju, o čemu smo govorili. I ova država ima svoju poziciju o kojoj treba govoriti, a to je na samom dnu ljestvice. Jedino je u vrhu ljestvice kada je u pitanju korupcija. To su slike sasvim jasne i neuporedive. Mogu konstatovati samo da sam imao nesreću da ovdje budem rođen i to meni nije balast. Kao kosmopolita ne priznajem nikakve papirne granice jer mi one ne znače ništa. Moja domovina je svugdje gdje je došlo moje djelo do čitaoca, ali i isto tako, mom djelu ne treba država da bi bilo djelo, ali državi treba moje djelo da bi bila država.
Koji su planovi za ovu godinu?
– Što se tiče planova za ovu godinu, nulti prioritet jeste Treći međunarodni književni festival Pero Živodraga Živkovića. Ako bude sreće, ove godine bi trebala da se pojave i dva nova naslova. To je zbirka pjesničkih razglednica, dvojezična, u prevodu na italijanski, čije prevode je radila pjesnikinja i prevoditeljica Nataša Butinar iz Adrije u Italiji. Zbirka je sadržana iz dva djela koja korespondiraju sa klasičnom muzikom. Već spomenuti “Vjetrovi” koji su nagrađeni u Sarzani i pjesme koje sam pisao inspirisan klavirskim kompozicijama Franza Liszta za zajednički projekat koji je izveden sa najboljim bh. pijanistom, profesorom Arsenom Čarkićem i izvedeni pred punom dvoranom u Banskim dvorima, gdje je uistinu trebalo biti. Drugi naslov bi trebao biti najvjerojatnije “Paris” na poljskom. U cilju promovisanja Festivala kod poljskih kolega imam namjeru da napravim jednu promotivnu turneju s tim djelom s proljeća.
Mirza Dajić/Kun-Oslobođenje
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
