Naše

Bošnjaci i bosanski jezik u Turskoj

Bošnjaci i bosanski jezik u Turskoj – U selu Halilbejli, tridesetak kilometara od Izmira danas živi oko 2.000 Bošnjaka. Njihovi preci stigli su brodom do Izmira i Kušadasija polovinom devetnaestog vijeka. Selo Halilbejli, kako stoji u zvaničnim dokumentima, postoji od 1873. godine. Nekad su stanovnici ovog sela uzgajali duhan i grožđe, a danas su vrsni stočari, voćari i zemljoradnici. Iz Halilbejlija se i mnogi uspješni ljudi: stručnjaci u oblasti informatike, ljekari, pravnici, privrednici… koji rade širom Turske, ali i Evrope i svijeta. Već drugu godinu u Osnovnoj školi „Alija izetbegović“ u općini Kemalpaša, selo Halilbejli, uči se bosanski jezik. Nedostaje im nastavnik bosanskog jezika, ali i čitanke, gramatike…

Danas vrijedni stanovnici ovog sela osiguravaju četvrtinu potreba za mesom grada Izmira, koji je s nešto više od četiri milona stanovnika treći grad po veličini u Turskoj. Svoj zavičaj, kulturu i tradiciju vjerno čuvaju, a posljednje dvije godine u lokalnoj Osnovnoj školi „Alija Izetbegović“ uči se i bosanski jezik. U prvoj godini nastavu bosanskog jezika pohađalo je 40, a ove godine jezik svojih predaka učit će 90 osnovaca iz ovog sela.

Bliže veze između Zenice i izmirske općine Karšijaka uspostavljene su 1995. godine, u vrijeme kada su na čelu općinskih uprava bili Kemal Bajsak (Karšijaka) i Besim Spahić (Zenica). Dvojica istinskih entuzijasta nastojali su da se te veze očuvaju i traju i dalje: Kemal Bajsak, danas generalni počasni konzul Bosne i Hercegovine u Izmiru i Mustafa Dželep (Durmišević), najvjerniji čuvar jezika i tradicije Bošnjaka u Halilbejliju, glavni junak dokumentarnog filma Naide Ribić „Neki drugi svijet“. Mustafa, ili hadži Mujo, kako ga znaju svi Bošnjaci koji žive na prostoru Izmira, Manise, Turgutlua i Ajdina, nezvanični je glasnogovornik svoga sela i najbolji poznavalac historijata Bošnjaka u Egejskom regionu. Evo dijela njegove interesantne priče:

„Hiljadu osamsto i pedesete godine, brodom iz Dubrovnika, do Kušadasija je došlo sto i dvadeset porodica Bošnjaka iz Trebinja, Ljubinja, Čapljine, Mostara, Ljubuškog i srednje Bosne. Oni su se naselili u Ajdinsko polje, nadajući se da će tamo moći da uzgajaju duhan i grožđe, da se bave poslovima kojim su se bavili i u svojoj domovini. Međutim, rijeka Menderes uz koju su se nastanili izlivala se nakon velikih kiša tokom zime. Zato su odrasli muškarci krenuli dalje, pješice preko brda, da pokušaju naći bolje uslove za život. Djecu i žene ostavili su u sandžaku (Ajdin, Ajdinsko polje). Kada su došli do ovog mjesta gdje je danas naše selo, stali su i odlučili da se tu i nastane sa svojim porodicama. Bilo ih je tada 50 kuća. Tu su uglavnom uzgajali duhan i vinovu lozu. Međutim, sultan je prije više od stotinu godina poslove s duhanom povjerio jednoj francuskoj firmi, a oni koji su otkupljivali visokokvalitetni duhan računali su ga k’o niži kvalitet i plaćali po slaboj cijeni, pa je to bio izuzetno tegoban pos’o. Puno bolje nije bilo ni desetinama godina kasnije. Od 1995. godine selo se okreće na tov junadi. Danas se u selu uzgaja 5.000-6.000 junadi, a tri puta u toku sedmice meso se isporučuje za Izmir i dalje. Dvadeset i pet posto potreba Izmira, koji ima oko  četiri miliona stanovnika, podmiri naše selo.

Uzgajamo i pšenicu. Djeca mog amidže, braća i sestre mog amidžića Hasana koji je sad doš’o sa mnom u Bosnu, imaju oko 2.200 dunuma zemlje. Sam Hasan ima 1.200 dunuma zemlje. Najviše uzgajaju pšenicu.  Danas ima i onih koji rade u fabrikama i na drugim mjestima, a naše selo je poznato i po trešnjama, breskvama, povrću.

Do 1945. godine u selu su živjeli samo Bošnjaci. Ženili smo se i udavali između sebe. Bile su tu porodice Avdić, Baraković, Dragnić, Erkočević, Landrović, Durmišević, Semizović… Bilo je naših žena koje su rođene u Turskoj, imale su 80 ili 90 godina kada su umrle, a nikad nisu naučile turski jezik. Tek se 1945. godine jedna moja rodica udala za jednog Bošnjaka iz Turgutlua i od tada smo počeli da se miješamo s drugim mjestima. Danas u selu ima 2.300 duša. Od toga je oko 2.000 Bošnjaka. Većina nas govori i razumije turski jezik. Kada je riječ o mladim’ i djeci, njih je već manje koji znaju bosanski. Od države smo dobili mogućnost izbora još jednog jezika. Ja sam govorio s djecom i njih 40 se prijavilo u prvoj godini da uči bosanski. Ove godine bit će ih 90. Problem su nam knjige za učenje jezika. Država je uradila slovaricu, ali nam trebaju i druge knjige za učenje bosanskog jezika. Treba nam i učitelj, nastavnik bosanskog jezika. Prošle godine dosta su pomogla dvojica naših uspješnih ljudi iz Izmira. Oni su namirili sve dodatne troškove za učiteljicu. Pitanje učitelja, nastavnika za bosanski jezik još nije skroz riješeno. Očekujemo pomoć pa da se i ti problemi riješe.“

Hadži Mustafa Dželep Durmišević i njegov amidžić Hasan borave ovih dana  u Zenici, u Gradišću, koje je nekoliko godina unazad bratimljeno s Halilbejlijem. Da se osjećaju kao kod kuće pobrinuo se njhov domaćin Avdo Skomorac, a da iz Zenice i Bosne ponesu što ljepše utiske pomogli su i Avdini rođaci i komšije, ali i prijatelji iz Zenice i Sarajeva, i Jasmina Bajramović iz Gradačca…

Midhat Kasap

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem