Kako se Bulevar izgrađuje, tako se i naš život u ovom dijelu Zenice razvija i širi. Prve simpatije već se rađaju, kako među školskim klupama, tako i među komšijama. Žuta i Plava zgrada već su završene i useljene. Naša zgrada, s 45 stanova, donekle se izdvaja – Plavu zovu „Tetovska“, Žutu „Željezarska“. U Plavoj, gotovo svi imaju ista prezimena: Šišić, Bajramović, Hrnjić – kao da gledate spisak igrača FK Borac iz Tetova.
Na malom prostoru okuplja se mnogo ljudi, a druženja su svakodnevna. Ulica Lace Zahirovića još nije puštena u promet. Zgrada bivšeg SUP-a sada je pretvorena u stambeni prostor. Radovi na Bulevaru se odvijaju užurbano, ali saobraćaj još nije otvoren. Gradi se most preko Kočeve, koji će povezati pijacu s naseljem Kanare. Nova cesta postaje naše improvizovano igralište – igramo lopte, hokej s konzervama i drvenim štapovima. Poneki biciklista ili vozač na „Soleksu“ prođe Bulevarom i postane prava atrakcija.
Večeri provodimo zajedno, dogovarajući se kod koga ćemo gledati televiziju. Najdraže nam je kod Gazić Rasima, jer njihov sin Nedžad je naš drug, a imaju TV aparat RR 865. Po podu se rasporedimo, neko čak i zaspi ispod stola, pa ga roditelji kasnije traže.
Školski dani su podijeljeni između Osnovne škole „Sead Škrgo“ i „Ivan Goran Kovačić“. Približava se upis u srednje škole – Gimnazija je otvorena 1966. godine, a tu je i Škola učenika u privredi (ŠUP). Većina nas bira zanat, želeći što prije doći do prve plate. Informacije se traže od starijih, a želja za samostalnošću i dinarom vodi mnoge prema industrijskim školama.
Ljeto 1967. godine donosi miris promjena. Žitorod se ruši, a mi čistimo stare cigle, slažemo ih u kvadrate i zarađujemo za džeparac. Popularan je i Studentski servis – neki rade u Lesnini u Travniku, drugi u berbi kukuruza u Posavini. Cilj je jasan – skupiti novac za farmerke iz Sarajeva ili, još bolje, iz Trsta s pijace Ponte Roso. Super Rifle traperice, komandos jakna i kanađanke – modni ideali generacije.
Moda duge kose stiže i u Zenicu, iako roditelji još uvijek ne odobravaju. VIS sastavi, muzičke grupe s gitaristima i bubnjarima, preuzimaju hitove sa Zapada i sviraju po igrankama. Disko klubovi niču po podrumima zgrada i garažama nedovršenih kuća prema Gornjoj Zenici.
Cvjetne košulje, espadrile, šarene čarape i „bitls“ frizure polako osvajaju Zenicu. Iako su rijetki, mnogi žele biti poput njih. Kiosci nude štiva koja privlače poglede mladih: stariji čitaju „Arenu“, mlađi „Čik pogodi“, „Džuboks“, „Eva i Adam“. Radio Luksemburg je nezaobilazan.
U kinima vlada gužva. Karte se rasprodaju do 14 sati, a tapkaroši ih nude po duplim cijenama. Omer i Zaim održavaju red pred projekciju – ima i onih koji komentarišu filmove koje su već gledali. Glumci poput Alena Delona, Brižit Bardo, Žan Pol Belmondoa, Sofije Loren i Klaudije Kardinale ne silaze s filmskih platna. Alfred Hičkok i njegovi filmovi „Psiho“ i „Ptice“ pune kino sale, ostavljajući publiku s nelagodom. Polanskijevi psihološki filmovi potiču duge diskusije nakon predstava.
Pozorište ima svoje posebno mjesto – u škole se dolazi organizovano, u okviru pretplate. Predstave su između smjena, tačno u podne.
A rijeka Bosna – ona i dalje teče svojim tokom. Sada je njena lijeva obala obzidana kamenom, ali nama to nije prepreka. Kupamo se, lovimo ribu, poznajemo svaki kamen i brzak, spuštamo se nizvodno do mosta u Blatuši. Kod Bilinog polja Bosna je najdublja – pričaju da u tim vodama obitavaju divovski somovi.
Plaže se nižu nizvodno – na Jaliji, ispod Tetovske zgrade, ispod jablanova i naspram Bilinog polja. Omiljeno prevozno sredstvo – šlauf, unutrašnja guma kamiona, zakrpljena u zanatskoj radionici Alije Fejzića na Bulevaru. On popravlja sve: gume, bicikle, a sve to – stručno i temeljito.
U „Opatiju“ se može ući i s obale. Bašta s fontanom i šadrvanom pruža pogled na Bosnu, na Kamberovića polje, na kravu od Drine koja pase na livadi. Iako urbanizacija napreduje, sklad prirode i čovjeka još postoji. Ljudi odlaze i vraćaju se s posla pored rijeke, a Bosna ih poziva da joj se vrate. I dok tiho protiče, ona nosi misli onih koji je posmatraju – o putu do Save, do Dunava, do Crnog mora.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
