Zeničke priče: Zeničko šetalište ili KORZO…- „Ulično šetalište“ ili možda „trkalište“, svejedno, ovo je prigoda, ako ništa drugo, nego da ga na trenutak oživimo. Možda i sastajalište, mjesto za dangubljenje vremena, ali vrijedi ga se prisjetiti.
„Hajmo na korzo“, bile su česte riječi u lijepa zenička predvečerja, od pubertetskih pa sve do zrelih i kasnijih dana. Zeničko korzo prostiralo se od Kamenitog mosta do raskrsnice Titove ulice i ulice od Kočevske džamije (Kalemberova radnja, poslije prodavnica „Gvožđara Libela“), zatim do carine naspram „Beka“. Tu su bila neoznačena okretišta. Cesta je bila pokaldrmisana, a saobraćaj vozila odvijao se do 18 sati. Preko rampe na carini bile su smještene srednje škole: ekonomska, tehnička, gimnazija na bulevaru, Metalurški fakultet, kao i škola učenika u privredi, koja se nalazila na kraju Srpske mahale. Nastava je završavala oko pola osam navečer, što je obećavalo velik „priliv“ na zeničko korzo.
Prije nego što korzo „krene“, sa obje strane poredaju se „kibiceri“, momci koji se nadaju da će im neka djevojka baciti pogled kako bi stupili u upoznavanje i „skontavanje“. Tu su se nalazili i oni koji nisu iskoristili prvi ljubavni pogled, a nepisano pravilo bilo je: „Hajde, ništa nije izgubljeno, srest ćemo se na korzu“.
Tu nije trebao nikakav sat; ako hemija proradi, i korzo će odraditi svoje. Djevojke koje su imale momka šetale su s njim, a ostale s drugaricama, što je značilo da su „slobodne“. Muškarci su rijetko šetali sami, češće su bili kibiceri. Slastičarne „Zagreb“, „Pehlivan“, kafana „Rubaija“, radile su u punom kapacitetu zbog novih parova. Prvi susreti, prvi zajednički kolači, kafa ili čaj… Obližnji restorani bili su rezervisani samo za starije, postojao je red.
Šetalište je bilo toliko gusto da su momčići s Pišća znali donijeti ciglu i gurati je do sredine šetališta, uz smijeh posmatrajući kako se parovi spotiču o nju, ne primjećujući ciglu od gužve i ljubavnog zanosa. „Košpice, košpice…“, čuli su se česti uzvici uličnih prodavača, a u jesen „kestenje, kestenje“. Ispred izloga robne kuće NAMA (Narodni magazin), kasnije „Progres“, bilo je puno kibicera i momaka koji su čekali svoje djevojke, uposlenice robne kuće. Robna kuća bila je dobrodošla u hladnim danima za grijanje, posebno na prvom spratu, gdje su se prodavale LP i singl ploče. Tamo je ljubazna prodavačica, sestra Đoke i Cezara sa Odmuta, puštala ploče na gramofonu, a mušterije slušale preko slušalica, taman da se ugriju. U prizemlju robne kuće bio je dugački šank za starije goste. Najveći kibiceri bili su stariji momci koji su mudro posmatrali iza zavjesa restorana „Korzo“ i bilježili „ko, s kim, kada, kako“…
Kada čovjek malo razmisli, upita se da li bi se korzo moglo svrstati u etnografska obilježja, možda narodne ili građanske običaje? Ako se u bosanskim narodnim običajima jasno ogledaju razni segmenti života – viteška tradicija, ljepota nošnje, bistrina rezonovanja i bogatstvo jezičnog izražavanja – onda su običaji korza zenički, običaji koji su se razvijali zajednički.
Koliko je običaj bio jak govori i pokušaj premještanja korza u ulicu od kina Central do mosta kod hotela Metalurg. Trajalo je kratko, ali dovoljno dugo da se neki rado sjete prvog susreta možda krunisanog i brakom. Za mlađe čitaoce, ovo se događalo tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, a stariji su već ušli u četvrtu ili petu deceniju braka. Čestitam!
Nova trasa korza bila je praktičnija jer se moglo skrenuti na Kamberovića polje, koje tada nije bilo osvijetljeno kao danas, pružajući malo intimniju atmosferu. Međutim, trebalo je preći kilometre trase korza da bi stigao trenutak skretanja.
Ipak, čaršija, izlog grada sa bezbroj izloga, svjetla, profesionalni aranžeri poput nezaboravnog Ese Vehabovića sa Jalije i drugih, činili su da momcima koji čekaju pred izlozima ne bude monotono.
I drugi gradovi imali su svoje korzo, neki uz rijeku zvani Jalija, drugi čaršija. Raja iz različitih dijelova grada imala su svoja mjesta na korzu, gdje su se po nepisanom pravilu sastajali, a nekad se i pokoškali, uglavnom zbog djevojaka, ali sve bi se mirno završilo.
Korzo je bila i svojevrsna modna pista, mjesto gdje se pokazivalo novo iz Trsta, gdje su se primjećivale gošće iz drugih gradova. Zeničani su veoma dobro poznavali svoje sugrađanke koje je i danas lijepo vidjeti i prisjetiti se dana našeg korza.
Piše: Emić Ibrahim
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
