Šta je starije – pruge ili ceste? Teško je reći, ali jasno je da su i jedne i druge povezivale gradove i ljude koji su u njima živjeli. Ipak, zenička pruga bila je više od sredstva transporta – bila je arterija industrijskog života, svjedok vremena i nosilac sjećanja brojnih generacija.
Prugu je Zenici „darovala“ Austro-Ugarska krajem 19. stoljeća, zajedno s rudnikom, željezarom, Kazneno-popravnim domom (KPD), tvornicom papira i procesom urbanizacije koji je od zeničke kasabe počeo praviti konture grada.
Uskotračni kolosijek povezivao je Staru jamu rudnika s pogonima Željezare, te mjesta u Srednjoj Bosni, a dalje preko Komara prema jugu Bosne i Hercegovine.
Nezamislivo je govoriti o pruzi bez željezničke stanice i rampi. U Zenici je postojala prava željeznička stanica – sa peronima, kafanom, otpravnikom vozova – sve do 1964. godine, kada je posljednji put saobraćao voz „Ćiro“, koji je prevozio putnike. Na mjestu nekadašnje stanice danas se nalazi kružni tok, čiji jedan krak vodi ka Travničkoj ulici, trasom koja je probijena tek krajem devedesetih godina. Iako je stanica srušena, uskotračna pruga i rampa na njoj dugo su ostale.
Poseban simbol ostala je rampa na kapiji tri Željezare Zenica, kao i ona na kapiji jedan. Mnogi radnici pamte trenutke kada bi u jutarnjoj smjeni naišla lokomotiva s nekoliko vagona punih uglja, a njen karakteristični zvižduk – “pisk” – zaustavljao bi rijeku radnika koji su žurili na posao. Mašinovođa, često okrenut prema kapiji, ponosno je držao ručku sirene, kao da želi probuditi one još pospane radnike.
„Pisni još!“, mogli su se čuti dobacivanja radnika, koji su to vrijeme čekanja koristili da otkinu zalogaj bureka iz Đemine buregdžinice, smještene tik uz kapiju.
Rampa na kapiji jedan imala je dva kolosijeka, koji su iz pravca Rudnika vodili prema željezničkom čvorištu ispod nadvožnjaka kapije dva, gdje se saobraćaj dalje usmjeravao prema pogonima Željezare.
Urbane rampe u Zenici bile su mnogo više od tehničkih tačaka – one su simbolično razdvajale, ali i spajale grad i periferiju, ljude iz različitih dijelova grada. Rampa kod Doma kulture, ona kod Rudnika, na putu za Tetovo – bile su sve ista, ali različito nazivane. Posebno su se pamtile za Dan mladosti, kada su zbog prolaska Štafete bile podignute, a kolosijek ispunjen masom ljudi.
Ispred Doma kulture, u bašti ograđenoj saksijama punim cvijeća, bilo je posebno gledati rampu. Cesta prema Rudniku krasila je slavoluk s natpisom „Rudnik mrkog uglja Zenica“, a pored se nalazio Rudarski hotel, nekadašnja rezidencija vlasnika rudnika, kasnije pretvoren u restoran i mjesto sastanaka Radničkog savjeta.
U blizini je i autobuska stanica za Tetovo i Banlože, Ekspres restoran, Rudarska kolonija, gradski park, te Hrvatski dom – objekt koji mijenja imena, ali zadržava kulturnu funkciju. Izgrađen 1936. godine donacijama građana, bio je centar okupljanja brojnih hrvatskih kulturnih društava poput „Hrvatska žena“, „Radiša“, „Napredak“.
Mnogi Zeničani pamte svoje sudbonosno „da“ izrečeno baš u ovom domu, u prostoriji na prvom spratu, odmah prije velike sale.
Pruga je dalje išla prema Carini, paralelno sa starom saobraćajnicom koju je još Austro-Ugarska izgradila. Kolosijek se sužavao na jedan pravac, presijecajući ulicu na Carini, koja vodi prema Brodi, Tetovu, školama, pa i prvom fakultetu u Zenici. Tu je i prva srednja škola, otvorena za potrebe Rudnika i Željezare – Škola učenika u privredi.
Na Carini je život pulsirao – gust saobraćaj, autobuske linije, prve limuzine s BiH tablicama, popularni motocikli, dva zauzeta vulkanizera (Meho i Lutvo), kafane poput „Vagona“, „Plehara“, hotela „Korzo“. Knjižara „Naša riječ“ bila je i ostala simbol kulturne opstojnosti.
Ćiro bi tu znao zaustaviti saobraćaj – kratko, ali prirodno, kao svakodnevni ritual.
Sa Carine, kolosijek vodi prema Zucarini, putu za Zukiće i Krivače, a pogled puca na brdo Golubak – inspiraciju mnogim slikarima i mjesto brdskih trka. Sljedeća rampa je kod Lovačkog doma, koja presijeca Štrosmajerovu ulicu, otvarajući put ka Bilivodama, Popovoj baštini, Vražalama i Gornjoj Zenici. Lovački dom, tada popularno mjesto za izlaske, imao je i ljetnu baštu, a danas je tu i udruženje Ptičara.
Tu se nalazi i željeznička kućica, gdje je skretničar ručno podizao rampu, a povremeno je prolazila i „terezina“ – vozilo prilagođeno šinama, korišteno za nadzor pruge.
Kolosijek se nastavljao prema rampi kod benzinske pumpe i KPD kolonije. Uz put su stajali škola „Vladimir Nazor“, stari vatrogasni dom, izviđači, most preko Potoka. Na vrhu Talića brda bio je kružni tok, danas preuređen. Tu dominira KPD menza – duguljasta zgrada sa drvenom verandom, u kojoj su se hranili i stanovali radnici. Prekoputa je Dom JNA, gdje je nekada bila otvorena kuglana. Između Doma i pruge je staro tursko groblje, čiji su nišani premješteni na Musallu.
Rampa tu vodi ka brdu Vučjaj i Gornjoj Zenici.
Kolosijek dalje prati ogradu KPD-a, sve do izlaza iz grada, blizu Bojinog vira. Ipak, postoji i rampa na samom ulazu u KPD – cesta vodi samo prema zidinama zatvora. Ovdje je uvijek bilo živo – blizina zaraznog odjela bolnice, naselja Sejmen i Odmut, ulica Vuka Karadžića i Šolajina, sve svjedoče o gustoći i dinamici tog dijela grada.
Posljednja rampa, kod ulice Slavka Rodića, vodi prema Mahali, a kolosijek se pruža dalje prema Bojinom viru, prelazi ulicu kod Krča i završava na Rudniku Raspotočje. Odatle, mrki zenički ugalj ide na lager kod Stare jame, pa dalje prema gradskim skladištima i domaćinstvima.
Tako priča o pruzi u Zenici ne završava – ona ostaje urezana u urbanom pamćenju, kao podsjetnik na jedno industrijsko, radničko i solidarno vrijeme.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
