Brate Mehmede, ako ti treće dijete bude muško, nadjeni mu ime Ibrahim – reče Ibrahim, do rata žandarmerijski narednik, a poslije rata uspješan činovnički službenik nove Jugoslavije, one Titove, kako bi se reklo. Mustafa, Ibrahim, Mehmed, Džemal, četiri brata, svaki sa svojom ideologijom.
Džemal poljoprivrednik, Ibrahim žandarmerijski narednik, Mustafa ilegalac, kojeg je i rođeni brat morao hapsiti zbog buntovničkog žara, i Mehmed, golobradi mladić, s fesom na glavi i bosih nogu, činili su sklad poštujući oca Agu, mjesnog imama. Mustafa se odmah početkom rata uputio tamo gdje je mislio da je najispravnije i 1944. godine poginuo negdje kod Zagreba kao poručnik. Nikada mu se nije saznalo za grob, ali njegovo ime je bilo ovjekovječeno kao „Nosilac partizanske spomenice 1941“, na osnovu koje je njegova majka Hana primala boračku penziju. Džemal je poslije rata s porodicom kolonizovan u Vojvodinu, a Mehmed, najmlađi od braće, otišao je u partizane kada je čuo da mu je brat Mustafa poginuo.
Da hoće da me pogodi koji metak – govorio je dok je bolujući od trbušnog tifusa jedva hodao po položajima na ratnoj liniji. Ali ga srećom nije pogodilo. Završio se rat, a Mehmeda odmah iz partizana u miliciju, u „naoružani narod“, što je bila prava definicija milicije. Ostavština Austrougarske – željeznica, rudnik, zatvor – zenička sudbina. Tako su i kolonije, naselja istih kuća poredanih jedna za drugom: željezničarska uz željezničku stanicu, rudarska uz rudnik, zatvorska uz kaznionicu. KPD – Kazneno-popravni dom, službeni naziv, KPD kolonija, ulica Pionirska, naselje Meokušnice, potok Potok. Dvanaest kuća s po dva stana, u dva reda: u jednom redu bliže potoku četiri, a u drugom redu bliže zatvorskoj ogradi osam kuća. Ljudi slične sudbine Mehmedovoj iz cijele Bosne našli su tu svoj dom, prekomandom, kako bi se tada reklo. Tu je i Marko iz sela nadomak Bosanskog Šamca, ratni zarobljenik okupatora, čovjek koji je četiri godine proveo u Njemačkoj na prisilnom radu. Mnogo je tu sudbina, ali je svako imao svoju, koju sigurno ne bi mijenjao jer je glava ostala na ramenima.
Hoću brate Ibrahime, nadjenut ću mu tvoje ime, i ja bih volio da bude muško – reče Mehmed i okrenu se majci Hani, koja je bila babica i prethodnim dvjema kćerkama, Sabihi i Jasminki. Razlika je među njima dvije godine, Sabihi četiri, Jasminki dvije, i ako bude muško, Ibrahimu… U Zenici je već tada postojalo porodilište, na ivici gradskog parka, kod muzičke škole. Ali običaj je običaj, putovao je zajedno s ljudima u njihova nova prebivališta. A Zenica, KPD kolonija, ulica Pionirska, bilo je novo prebivalište za tek rođenog Ibrahima.
Potok, žljeba na potoku, ispiranje veša na žljebi. Toga se Ibrahim ne sjeća, ali se sjeća dana kada su se preselili iz KPD kolonije u zgradu na uglu Šolajine i Sarajevske ulice.
Vahida, umro mi je brat Ibrahim, javili su depešom iz Gradačca, treba napraviti spomenik. Upravnik je odobrio da osuđenici isklešu spomenik. Bit će gotov poslije podne. Natovarit ćemo ga na teretnoj stanici, sutra će već biti u Gradačcu. Spremaj se, ujutro idemo na voz, pa ćemo iz Modriče lokalom do Gradačca.
Ibrahim je to poslijepodne čekao držeći se za kovanu ogradu koja je ograđivala austrougarsku KPD zgradu u kojoj su stanovali, od Sarajevske ulice. Preko ulice bio je glavni ulaz u KPD. I pojaviše se dva osuđenika u sivim odijelima, s okruglim kapama na glavama, gurajući kolica na dvije gumene točke na kojima je bio spomenik Mehmedovom bratu Ibrahimu. Zvijezda petokraka, prezime i ime, godina rođenja, godina smrti, spomenik podižu majka Hana, supruga Jela, brat Mehmed, kćerka Olgica…
Poželio je i Ibrahim ići u Gradačac, ali će ostati zajedno sa sestrama u Zenici, a na njih će pripaziti rodica Rapka. Ibrahim će poslije po fotografijama „prisustvovati“ sahrani. Nana Hana pokrivena šamijom, otac Mehmed u uniformi milicije, strina Jela u crnini, rodica Olgica u ljetnoj haljini, mama Vahida u haljini. Ožalošćeni… Godina 1958.
Ostat će Ibrahim zajedno sa sestrama, kojih je sada već četiri. Ne sjeća se kada se rodila Milada, bilo mu je tek godinu i po, ali se vrlo dobro sjeća sestrinog Biljaninog rođenja. Bilo je to kada je imao četiri i po godine. Prostran zajednički hodnik austrougarske zgrade, hodnik iz kojeg se ulazilo u sobe u kojima su boravile porodice, više je ličio na neku javnu ustanovu s prostranim kancelarijama nego na stambeni prostor. U dvije sobe Ibrahimova porodica, u ostalim Mehmedalina, Hamidova.
Hamid se opet oženio – bila je česta tema među stanovima. – Doveo mladu, konačno neka se i on smiri – govorili su stanari zgrade. A Hamid, KPD stražar, malo-malo pa se oženi. Sazvaše kućni savjet i pismeno dadoše ukor Hamidu zbog nemoralnog ponašanja. A Hamid kao za inat nastavi po starom.
Svi stanari su u hodniku, čekaju Biljanino rođenje. Ibrahim se nada bratu. Rodica Rapka ga drži u naručju očekujući kada će nana Hana objaviti vijest.
Curica – Ibrahim u plač. Rapka ga tješi. Plačući je i zaspao.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
