Ibrahim Emić

Zeničke priče: Restoran Visoke peći

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

Kada god hoću da napišem Zeničku priču, uvijek me nešto opominje da napišem priču o restoranu VP Željezare Zenica. Vjerovatno je to dugogodišnjeg rada u pogonu kraj Visokih peći, a i sam svakodnevni odlazak u taj restoran. Tačno u devet sati, na zvučnicima koji su se nalazili u radionicama i kancelarijama, začuje se glas spikerice Hurma Peše, glas koji nas obavještava o aktualnostima u Željezari, što je ujedno bio i znak da je vrijeme za doručak.

Naime, Željezara je imala svoju lokalnu radio stanicu, onu sa razglasom a ne sa talasnom dužinom. Radne papuče su se brzo zamjenjivale sa cipelama i pravac u restoran. Restorani su obično bili po većim pogonima i tako su ih radnici i nazivali. Restoran Kovačnice, Mehaničke, Elektroremontnih, Čeličane…Moj pogon je pripadao restoranu VP kao što su tu pripadali i radnici Aklomeracije, Hemijske zgrade VP, Dreger čete, Pumpne stanice…

Ipak, najveći u Željezari je bio restoran VP. Smješten uz jezero iz koje se pumpala voda za rashlađivanje VP, i ponovo kaskadama vraćala u jezero, koje je opet manjak vode nadoknađivao iz Brane na Kanalu. Put od pogona prema restoranu vodio je preko raskršća , kraj Dreger čete, parka ispred zgrade Dreger čete, kraj ambulante u samu prizemnu zgradu restorana. Lijevo sa bočne strane zgrade bio je prozor kroz kojeg se trebovao zaštitni napitak i kisela voda, prozor koji je služio i da se preko veze dobiju tek ispečeni bureci. Burekdžija, dvometraš , pravio je najbolje bureke u Zenici, pa su upravo zbog toga bili i traženi ,,preko veze”. Zaštitni napitak su mogli trebovati samo radnici iz proizvodnje, ali i druge zanatlije su se snalazile za blok za trebovanje. Radionice su bile zastupljene sa različitim zanatima, od urarskog pa sve do tokarskog. A uvijek je nekom sa VP trebala neka usluga.

Ulaz u restoran sa prolazom u jednom smijeru, jer izlazilo se na kraju restorana. Uslužna linija sa velikom ponudom u zavisnosti za koji se bon kupuje, dobijao se i topli obrok. U redu za liniju sa ponudom, mogli su se vidjeti radnici u različitoj HTZ opremi. Ako je bio diolenski mantil, to je bio službenik sa bonom koji je manje vrijedio, radnik u mantilu od kepera, radnik u radnom odijelu sa šljemom na glavi, radnik sa azbestnim odijelom i šeširom, cipelama sa drvenim đonom, eh, to su bili visokopećari sa proboja VP, odnosno radnici na platformi VP.
Interesantno je bilo stajanje u redu, redale su se doskočice radnika, posmatrali su se gosti koji su već sjedili i jeli obrok, ljudi koji su nekim poslom došli u okolne pogone, i onako, u civilu došli na doručak u restoran VP. Cijeli zid restorana, suprotno od linije, bio je u staklu i gledao je prema jezeru. Ambijent kakav se poželjeti može. Posebno je bilo interesantno posmatrati kada u restoran navrati, a navraćao je često, čuveni Nezir iz Gračanice.

Njegov način konzumiranja jela bio je za nas u redu prava zabava, a Neziru nije nedostajalo hrane na stolu.

Glavno jelo i na kraju linije oblatna, sve za radnički bon. Porcija graha i dva okrajka hljeba, bilo je na meniju mnogih radnika iz okolnih pogona.

Ponekad je u restoran znala navratiti i po koja službenica, hemičarka, instrumentalka, što je izazivalo pažnju kod radnika, jer, one su obično uzimale suhi obrok ranije nego što se Hurmin glas čuje, i doručkovale su na svom radnom mjestu.

Hrana se dovozila iz centralne kuhinje ,,Savremene ishrane”, a sredinom osamdesetih se restoran renovira i u njega smješta moderna kuhinja za spremanje hrane, roštilj …sve osim slastičarne. Kolač uz topli obrok je bio iz Agrokomerca, 24.000 kolača dnevno je trošila Željezara njihovih proizvoda. Mi smo ih zvali ,,udav” kolači, jer su bili zaista takvi, pa stoga i nisu mogli zamijeniti oblatnu.

U sklopu restorana je bio šalter za suhu hranu, na vagu sudžuka, sir, salama…U restoranu se moglo, osim za bonove kupiti sve izloženo, ali ipak bon je bio na cijeni, mogao se potrošiti na Bistričaku, Expres restoranu, restoranu GP Bosne na Kanalu kod Jele, što je posebna priča, jer krajem devedesetih te iste bonove su davali kao otpremninu radnicima koji su napuštali Željezaru.

Stolice u restoranu su zamijenili stolovi skupa sa pokretnim sjedalima, što je olakšavalo radnicama na održavanju sale samog restorana.
Bilo kako bilo, radnicima koji su radili na VP i okolo, svakako će ostati u uspomenu RESTORAN VISOKE PEĆI !

Autor: Ibrahim Emić



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno