„Čovjek se vraća svojim korijenima“, korijenima od kojih se nikada nije ni otrgnuo, koji su duboko prodrli u zemlju, ispod same kore, debelim kracima korijena koji čvrsto drže čovjekovo stablo, ne dopuštajući da ga silni vjetrovi odvoje od njih. Pri tome, zahvaljujući svojim žilama, upija sve što mu priroda daje i nastoji uzeti. Uzima od prirode kišu, upijajući je kroz svoje žile i vodeći je tamo, do nekog izvora bistre vode koju će čovjek piti možda i ne znajući za blagodat stabla i njegovih korijena koji su mu to omogućili.
I kada se čovjek ponekad zamisli, vrati se u vrijeme svog djetinjstva, svojih „magarećih“ godina, godina kada je mislio da će mu svijet dati sve ono što poželi, da može raditi sve što poželi, onda se prene i sam sebi kaže: „Je li se ovo stvarno dešavalo ili sam ja gledao neki film koji mi se počeo odmotavati od samog početka, titrajući pred mojim očima kadar po kadar?“ Pri tome čuje samo zvuk projektora čija kolutača vuče, pomoću onih rupica na filmu, filmsku traku pred onu užarenu sijalicu ispred koje se nalazi optika koja će vjerno na platno prenijeti sliku. Kadar po kadar kao na filmu, život teče. Rado bi se koji kadar izbrisao, ali ta tehnika ne postoji; može se samo isjeći, uz veliku bol, i ponovo zalijepiti, nastaviti s onim ljepšim dijelom filma ili života. Nažalost, te makaze i to ljepilo nisu u našim rukama, nisu nam dostupni baš kao ni ona najsitnija žila u korijenu drveta, žila koja se probija dalje kroz tlo ma kakvo bilo, pri tome zaobilazeći ono kameno koje joj na put staje. Ni taj kamen nije svjestan da ga te žile koje su ga zaobišle drže čvrsto na mjestu postojanja; ne misli da sutra, kada ne bude tih žila, može izgubiti svoj oslonac i strmoglaviti se daleko od svog mirnog bivstvovanja.
Osim misli, čovjeka i jedna fotografija iz prošlog vremena može vratiti u doba njenog nastajanja. Može mu ta fotografija biti samo kadar iz njegovog života, a ono sve lijevo ili desno od fotografije redat će se u njegovim mislima, u njegovom sjećanju. Čovjeku je potreban samo jedan kadar iz filma, jedna požutjela fotografija, da sam sebi kaže: „Pa to se stvarno dešavalo u mom životu.“ Tu sam stajao nebrojeno puta, oslonjen jednom nogom na zid NAME, i gledao upravo ovaj insert iz filma, koji se ni do danas nije promijenio, osim što ga je prekrila kolor-tehnika, a s njom i „šminka“ fasade, novi izlog, nove draperije, nova plastika. Ali neka, reći će, sačuvano je barem drvo sa svojim žilama; plastika ga je zamijenila, krvotok drveta je ostao, donoseći nam vodu s izvora, trudeći se da upije svaku kapljicu kiše koja je na njega pala, snijega koji mu je polomio i poneku granu, ali ipak se na kraju predao i krenuo putem žila na svoje podzemno putovanje do nekog izvora bistrog potoka koji je prirodni blagodat…
Ovu fotografiju koja je pobudila nostalgiju piscu ovih redova nije potrebno posebno opisivati, nego samo reći: „I ovo je Zenica, nastala da opstane…“
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
