Ibrahim Emić

Zeničke priče: Na međi Odmuta i Londže

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

Zenica je od svoga postojanja bila živopisna, možda će neko reći,- Pa nije ni jedan putopisac napisao ništa o Zenici osim Karla Pača, ali novije vrijeme u tome ne oskudijeva kao i bilješke koje pišu kako rođeni tako i naturizovani građani Zenice. O Zeničkim mahalama je dosta toga napisano i još se uvijek piše.

Ostavština Austrougarske, njene građevine, još uvijek dominiraju Zenicom, ali jedna ostavština, koja je nažalost iščezla sredinom šezdesetih, svakako zauzima svoje mjesto. Naravno, osim centralnog mjesta , Zeničke Kaznione koja ne da nestaje, nego se širi sa svojim paviljonima na širokom prostoru koji zauzima. Zapisano je, da je 1910. godine zaokružena izgradnja Kaznione sa svojim pratećim objektima.

Jedni od takvih objekata su svakako stambeni, jer, pored KPD Kolonije, napravljene su zgrade za oficire, starješine KPD-a. Jedna od njih je bila naspram same centralne zgrade Kaznione, što bi geografski pripadalo mahali Londža. Sa druge strane duž cijele Šolajine ulice, bio je niz stambenih zgrada sve do naspram naselja Sejmen. Ovaj red zgrada pripadao je naselju -mahali Odmut.

U toj zgradi, naspram centralne zgrade Kaznione, svoje rano djetinjstvo je proveo autor ove Zeničke priče:

-Ništa strašno, samo iščašenje, veli doktorica i vještim potezom vrati ruku na svoje mjesto. Treba mirovati, ne pokretati ruku da ne bi došlo do otoka.

Stavi doktorica dvije letvice paralelno na dio ruke od lakta prema šaci, pričvrsti ih zavojem, od gaze napravi maramu čiji jedan kraj prebaci preko Ibrine glave na suprotno rame, a drugim krajem obuhvati ruku sa letvicama.

Dok je doktorica to radila , Ibro je uspio ,,snimiti” prostoriju ambulante. Šprice od stakla i sjajnog metala , staklene epruvete, posude različitog oblika i namjene, sve metal i staklo i sve bezprijekorno čisto. Bijeli postakljeni ormari sa uredno složenim lijekovima , nešto što Ibro nije imao prilike vidjeti, iako se sve to nalazilo u zgradi u kojoj je stanovao. Ponekad igrajući se, znao se Ibro popeti na verandu koja je vodila u ambulantu, i onako kradomice proviriti kroz odškrinuta vrata ambulante.

Vrata od hrastovine bila su ukrašena duborezom nekog majstora iz vremena AU. Sami slojevi farbe koji su se vidjeli na oštećenjima , kazivali su koliko su vrata stara, ali još uvijek u funkciji i nagovještaju da će se mnoge generacije služiti njima, pod uslovom da se ovo staro ne poruši i umjesto toga naprave zgrade od šljako elemenata, vratima od šper ploča, prozorima od jelovine koji će zajedno pokazati svoje nedostatke u odnosu na ovu staru, mramor, kovano željezo, hrastovina…

Tih predškolskih dana u zgradi je bilo veoma živo. Ibrina porodica se povećala za još jednog člana. Rodila se sestra Dijana. Ime je dobila po doktorici iz ambulante u prizemlju zgrade, doktorici koja je Ibri namještala iščašenu ruku. Ibro sada ima pet sestara. Ocu mu je 33. godine, a majci 30. Nije im tijesno u dvije sobe sa prostranim zajedničkim hodnikom u kojemu je stalno živo.

U komšije Mehmedalije, pored brojne djece, došla je i majka iz Gornje Zenice da pomogne snahi Ehliji oko polaska djece u školu.

Ibro preko hodnika gura drvenu pticu na točkovima koja klepeće krilima pri tome stvarajući ne baš prijatan zvuk. Pticu, koju je ljubomorno čuvao, dobio je za Novu godinu na priredbi priređenoj u sali KP doma, a napravljena je rukom osuđenika.

Sulejman Ehlijin se spušta niz gelendere, djevojčice se igraju krpica, žene peru veš na rebrastom limu, ili prave ručak. Majka Mehmedalijina prostrla bošču na hodnik, stavila sofru i razvija jufke za pitu. Sićušna nena pokrivena maramom, u dimijama i bluzi, sa Ikavskim nariječjem, vješto drži cigaru u jednom kraju usta, pri tome radeći uhodane pokrete oklagijom i tijestom za jufku.

-Suljo, mani se tih skalina, idi vidi šta je sa mlikom, pripazi da ne iskipi, -povremeno bi upozoravala Sulju da se ne kliže po gelenderima.

Mlijeko su donosile žene iz Gornje Zenice i Vražala. Plaćalo se mjesečno, a iz zaglenih kantica sa poklopcem se presipalo u staklene flaše.

Suljina nena vješto je razvijala jufke, hvatajući ih za kraj, malo podizala i naglo spuštala, a pod jufku se podvlačio zrak i talasao je baš kao što se more talasa. Tako je sušila jufku povremeno je posipajući brašnom da joj da čvrstinu….Nastavit će se…

Autor: Ibrahim Emić



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno