Ko je se ne bi sjećao? Nepravedno izostavljena u mnogim pričama o kafanama u Zenici, o njezinom ambijentu, o njezinim gostima…Nalazila se na istočnoj strani Stadiona, na spratu gdje su i službene prostorije Čelika.
Iz hodnika koji je vodio u kafanu mogao se vidjeti cijeli teren ka i cijela istočna tribina. Kafana je bila više kao klub, restoran u kojem su se dnevne sate hranili ledični fudbaleri Čelika, a navečer je bila otvorena za građanstvo. Oveća prostorija sa malim šankom, više pultom iza kojeg se serviralo konobarima ono što su gosti naručili.
Restoran- kafana je imala izlaz i na terasu i ako si imao sreće da se nađe slobodno mjesto, mogao si i tamo poručiti ono što se nudilo na meniju. Gosti su bili od 16. do 66. godina, većinom raja iz grada. Nije tu bilo nekog ambijenta sa ukrašenim zidovima ali ambijent su davali sami gosti kafane. Imao se osjećaj da svako svakog zna i baš zbog toga je bila i posjećena.
Lagana muzika sa radioaparata davala je više razloga za priču između gostiju čiji se žagor pretvarao u jednu lijepu kompoziciju. Za stolom su se mogle uočiti i učenice iz obližnjih srednjih škola koje su dolazile tu vjerovatno poslije nastave, na par sati ali koje su baš u toj kafani imale neku sigurnost baš zbog gostiju koji su ih okruživali, jer svako svakog je znao, a ako ne, tu su se upoznavali…Dođoše neka nova vremena, kafana se zatvori…
Zadnji put sam u kafani bio davne 1996. godine, na dočeku Nove godine. Veliko društvo, poznata raja. Za stolom Džadžo sa Spomenkom, Gavran sa Svjetlanom,Meče sa Ljiljom, Goran Kovačević sa Mirjanom, Dr Jusuf sa Brankom i ja sa Azrom…bilo pa prošlo ali neka se spomene…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
