Ljudi

Nogometna familija Gardavski

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

Nogometna familija Gardavski – Pretražujući preko Guglove tražilice izvjesne podatke, sredinom 2017. godine, slučajno sam našao fotografiju Fudbalskog kluba „Čelik“ iz Zenice iz 1955. godine koji se tada zvao „Zenica“. Obradovao sam se tom dokumentu iz više razloga, a pogotovo što se na njemu jasno razaznaje igralište s podlogom od šljake, a u pozadini drvene tribine tadašnjeg stadionu koji se nalazio na istom mjesto na kome je danas velelijepno „Bilino polje“, na kome je svoje mečeve igra i repezentacija Bosne i Hercegovine. Taj stadion iz 1955. godine pamtim veoma dobro, iako sam tada imao desetak godina, budući da sam na njemu – prilikom posjete sestri, koja je nakon udaje živjela u Zenici – povremeno odlazio da pratim natjecanja vječitih i ljutih, susjednih rivala – kakanjskog „Rudara“ i zeničkog tima. Dobro se sjećam drvene ograde oko stadiona, koju smo zvali tarabe, i iste takve kapije kroz koju se ulazilo na stadion.

Ova fotografija „Zenice“, na kojoj su u bijelosivim, prugastim dresovima i bijelim gačicama igrači: Vranješ, Egonić, Gardavski, Stepanović, Marković, Hadžialagić, Pavić pa Radičević, Urošević, Šestan i Draževović, draga mi je i što sam na njoj prepoznao mog susjeda iz Kiseljaka Mišu Gardavskog, čiji je djed Arnold, za vrijeme Prvog svjetskog rata kao logistička podrška austrougarskoj vojsci stigao iz Češke u Bosnu (prvo u Jablanicu a potom 1943. godine s porodicom i sinom Franjom – Mišinim ocem 1943. godine u Kiseljak. Franjo je osim Miše, rođenog 1937. godine, dobio još dva sina: Brunu (rođenog 1942.) i Ivicu (1944.). Mišo je kao perspektivni igrač iz nogometnog kluba „Kiseljak“ prešao u „Zenicu“, u kojoj je i završio fudbalsku karijeru, i kao tokar, radeći u Metalurškom institutu koji se danas zove „Kemal Kapetanović“ s porodicom, ostao živjeti u „gradu čelika“ sve do penzionisanja, kada se vraća u Kiseljak i gradi kuću na brijegu (Borina), odmah naspram katoličke crkve. Velikih gabarita i moderne arhitekture, zajedno s crkvom, kuća dominira tim dijelom Kiseljaka, ali je nažalost u potpunosti Mišo nije uspio završiti, pa to ove godine čini njegov sin.

Pripremajući 2014. godine monografijun o Kiseljaku, prikupljao sam podatke i o ovdašnjem nogometnom klubu, kada su mi moji sagovornici kazivali da je NK „Kiseljak“ imao nekoliko darovitih nogometaša, među kojima su bili Mišo i Bruno Gardavski. I prije, a i te godine, povremeno sam na šetalištu susretao Mišu koji se već tada približio devetoj deceniji života, ali vitalan i energičnih pokreta, stilom hodanja odavao je nekadašnjeg vrsnog sportistu. Razmijenili bi u prolazu nekoliko rečenica, ali ga je već pomalo savladavala staračka amnezija, te mi je dva puta pričao istu priču – kako je nekoliko decenija živio u Zenici, gdje ima stan u kome mu živi kćerka. Od našeg posljednjeg susreta nije prošlo više od dva-tri mjeseca a Mišo je počeo pobolijevati i uproljeće 2017. godine otišao je na vječni počinak.

Drugi Franjin sin Bruno mi je još bliži susjed u Kiseljaku. Mada se poznajemo dvije-tri decenije, donedavno nisam znao da je po zanimanju rudarski tehničar koji je gotovo cio radni vijek proveo u kiseljačkom „Vodovodu i kanalizaciji“. Do pisanja pomenute monografije nisam znao da je bio i dobar nogometaš, mada sam još kao dijete pratio nastupe kakanjskog „Rudara“, u kome je Bruno prvih 1960-ih godina nastupao. U memoriji mi jednostavno nije, pored tolikih igrača „Rudara“, ostalo i njegovo ime, pa su me moji sagovornici iz Kiseljaka eto podsjetili na tu činjenicu. Kasnije sam došao i do fotografije FK „Rudara“ iz 1962. godine – kreiranoj uvidu tadašnje razglednice tima na kojoj je – uz trenera Miroslava Brozovića – među portretima 20 igrača i Brunin. Pošto se često u posljednje vrijeme – otkako smo obojica u penziji i gotovo svakodnevno šetamo – na šetališu nađem s Brunom i razgovaramo o našim problemima, on mi priča i o svojoj igračkoj karijeri, pa mi je spominjao i utakmicu za Kup Maršala Tita kada je u Kaknju u ekipi „Rudara“ nastupao protiv zagrebačkog „Dinama“. Kažem mu da sam tada u ulozi fotoreportera načinio više snimaka na toj utakmici, pa mu spominjem Jerkovića, Lamzu, Kobeščaka, koji su tada pobijedili Kakanjce rezultatom 3:1. Bruno mi veli da bi volio imati taj zajednički snimak dvije ekipe, ali mu velim da sam i prije rata u BiH izgubio taj film i da ću ga pokušati naći kod kolega iz Kaknja.

I tako dok kod kakanjskih novinara-veterana pokušavam naći taj snimak iz 1962. godine, pišući ovu priču o braći Gardavski, prisjećam se i trećeg Franjinog sina – Ivice, inženjera i uspješnog menadžeru koga sam upoznao još i prije nego sam doselio u Kiseljak, možda početkom osme decenije prošlog vijeka kada sam, radeći u Zenici kao novinar, često pisao o preduzećima iz Busovače pa i o Ciglani, u kojoj je Ivica tada bio direktor (prije toga on je radio u zeničkoj Željezari.). Upoznavajući ga kao uspješnog poslovnog čovjeka, srdačnog i susretljivog , ali iznad svega razboritog i zahvalnog sagovornika, percepcija o njemu se ni danas nije izmijenila; takav mi je ostao i do danas. A i on se, kao i Mišo, u tom trećem životnom dobu vratio u zavičaj, u svoju kuću na Sarajevskoj cesti. Viđamo se povremeno, onako slučajno. A kad sam ga u jesen 2017. godine, jednog kišnog dana susreo pred šoping centrom „Bingo“, obradovao se tom susretu ali me istovremeno malo i kritikovao, kazavši kako sam ga trebao potražiti prije koju godinu kad sam pisao knjigu „Kiseljak u 19. i 20. stoljeću“. Veli: „Mogao sam ti biti pouzdan izvor informacija i još dosta toga kazati o Kiseljaku, posebno o nogometu.“ Pravdajući se da je posao novinara uvijek u nekoj žurbi i cajtnotu, velim mu da će biti još prilika o tome, budući da planiram još poneku temu o Kiseljaku ukoričiti.
Gardavski su jedna od stotinjak kiseljačkih starih porodica s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kad je ovaj grad nastajao i razvijao se, i kada su u njega – posebno u vrijeme Austro-Ugarske, pa i Kraljevine Jugoslavije – u potrazi za poslom pristizale mnogobrojne familije iz susjednih država. Porijeklom Čeh, djed braće Gardavski – Arnold sticanjem ratnih okolnosti zaputio se u ove krajeve, osnovao porodicu, srodio se s ovim krajem i njegovim stanovnicima, pa se i udomaćio, pododajući u svom identitetu i sve vrednote ovog podneblja, te danas eto njegovi potomci nose epitet stare kiseljačke familije. Doselio se Arnold u potrazi za poslom slično kao što su se u Zenicu 1960-ih godina na Bilinom polju, želeći dokazati svoje igračke kvalitete, okupili nogometaši iz gotovo svih krajeva tadašnje Jugoslavije, da bi deceniju poslije druga generacija zeničkih nogometaša osvojila i Srednjoevropski pokal, koji je simbol modernog stadiona „Bilino polje“, postavljen na izlazu iz svlačionica na igralište. A dio te povijesti svojim nastupima ispisivao je i Mišo Gardavski, što svjedoči i pomenuta fotografija sa zeničkog stadiona iz 1955. godine.

Raif Čehajić



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno