Na komemoracijama u Memorijalnom centru u Potočarima postoje trenuci koji ostaju duboko urezani u kolektivno sjećanje. Za mnoge, jedan od njih je i glas djevojčice koja izvodi Srebrenički inferno – oratorij koji je tokom godina postao jedan od najsnažnijih umjetničkih simbola sjećanja na genocid u Srebrenici.
Taj glas pripadao je Nerini Buzaljko, koja je još kao jedanaestogodišnja djevojčica prvi put stala pred hiljade ljudi u Potočarima. Danas, više od dvije decenije kasnije, ona je supruga, majka i inženjerka hemijske tehnologije, ali uspomene na godine provedene u horu i izvođenje Srebreničkog inferna i dalje su neizbrisiv dio njenog života.
Neizbrisiv trag
U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba govori o tome kako danas doživljava djelo koje je obilježilo njeno odrastanje, susretima s majkama Srebrenice i emocijama koje ne blijede.
“Danas više nisam članica hora, ali se s velikom radošću i zahvalnošću sjećam svake probe, nastupa i godina provedenih u druženju i učenju s divnim ljudima. To je period koji je ostavio neizbrisiv trag u mom životu”, kaže Buzaljko na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba.
Prisjećajući se sebe kao djevojčice koja je prvi put izašla kao 11-godišnjakinja izašla na scenu u Potočarima, govori kako tada nije mogla razumjeti težinu svega što će doživjeti.
Majke Srebrenice oblikovale joj budućnost
“Poručila bih toj maloj sebi da bude zahvalna na svakoj prilici koju će dobiti i na povjerenju koje joj je ukazano još kao djevojčici. Rekla bih joj da će je svaka godina izlaska pred majke Srebrenice oblikovati upravo u osobu kakva će jednog dana postati. Tada to možda nije mogla razumjeti, ali danas znam koliko su ta iskustva bila dragocjena“, priča nam Nerina.
Naglašava da se njeno razumijevanje Srebreničkog inferna mijenjalo kako je odrastala.
“Razumijevanje Srebreničkog inferna se iz godine u godinu mijenjalo. Nije isto izvoditi tako snažno i emotivno djelo sa jedanaest godina i deset godina kasnije. Svakom novom izvedbom svaka riječ je dobijala dublji smisao i veću težinu. Zato mogu reći da je svaka naredna izvedba bila emotivno teža, ne zbog same izvedbe, nego zbog sve dubljeg razumijevanja onoga o čemu Inferno govori”, kaže nam.
“Majko, oče, što vas nema”
Posebno ističe jedan dio oratorija koji danas doživljava drugačije nego ranije.
“Posebno me pogađa dio u kojem djevojčica doziva majku i oca, govoreći da ih sanja. Danas, kada sam i sama majka, taj dio doživljavam potpuno drugačije. Sve dobija novu dimenziju i mnogo snažnije emocije nego što sam ih mogla osjetiti kao dijete.”
Kaže da se na izvođenje inferna na komemoracijama u Potočarima i susret s majkama nije moguće naviknuti.
“Ne vjerujem da se čovjek na to ikada može naviknuti. Svaka komemoracija nosi posebnu emociju, jer svake godine upoznajemo nove, teške životne priče porodica koje ispraćaju svoje najmilije na vječni počinak. Te emocije ostaju jednako snažne bez obzira na to koliko puta učestvujete.”
Trenuci urezani za cijeli život
Jedna uspomena ostala joj je posebno duboko urezana.
“Uvijek ću pamtiti njihov dodir dok prolazimo kroz masu. Milovanje po kosi ili glavi govorilo je više od bilo koje riječi. U tom jednom gestu osjećali su se bol, tuga, ali i zahvalnost. To su trenuci koji ostaju urezani za cijeli život.”
Iako je tokom godina postala prepoznatljiva upravo po izvođenju Srebreničkog inferna, priznaje da su pojedini nastupi bili posebno teški.
“Osim nastupa u Potočarima, posebno emotivno mi je bilo izvoditi Inferno kada su u publici bili moji roditelji. Znala sam koliko i oni duboko proživljavaju svaku riječ i svaki stih, pa su mi takvi nastupi bili posebno teški.”
Dodaje da ju je upravo iskustvo rada u horu oblikovalo i kao čovjeka.
“Mogu slobodno reći da me upravo to iskustvo u velikoj mjeri oblikovalo. Ne samo izvođenje Srebreničkog inferna, nego i sve ono što sam prošla kroz rad u horu. Naučilo me disciplini, radu, odgovornosti, poslušnosti i ustrajnosti. Kada takve vrijednosti usvojite još u djetinjstvu, one vam kasnije uveliko olakšaju suočavanje sa životnim izazovima. Osim toga, razvijaju empatiju, koja je danas potrebnija nego ikada.”
Prepoznatljivi glas
I danas joj, kaže, prilaze ljudi koji je pamte upravo po tom glasu.
“Da, i danas se to dešava, posebno među starijom populacijom. Uvijek me obraduju njihove riječi i način na koji se prisjećaju tih godina. Takvi susreti zaista omekšaju srce i podsjete me koliko je sve to ostavilo trag i na druge ljude.”
Za Buzaljko, poruka “Da se ne zaboravi” nije samo rečenica koja se izgovara jednom godišnje.
“Mislim da frazu ‘Da se ne zaboravi’ trebamo živjeti svakoga dana u godini. To znači govoriti, čitati, istraživati i prenositi istinu novim generacijama. Smatram da je to naša zajednička odgovornost i obaveza svakog pojedinca”, poručuje kategorično.
Poruka porodicama žrtava i mladima
Porodicama žrtava uputila je kratku, ali snažnu poruku.
“Poručila bih im da ostanu snažni, hrabri i dostojanstveni, kao što su bili sve ove godine. Njihova snaga i istrajnost zaslužuju duboko poštovanje.”
Na kraju razgovora, povodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici, posebno se obratila mladima.
“Mladima bih poručila da je znanje i obrazovanje jedino što im niko ne može oduzeti niti osporiti. Upravo u znanju, dostojanstvu i ličnom razvoju vidim snagu naše omladine. Zato iskoristite svaki dan da naučite nešto novo, nešto što će koristiti vama, ali i društvu u kojem živite”, poručila je Nerina Buzaljko u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
