Smrtna presuda zeničkoj Željezari, tačnije njenom integralnom dijelu proizvodnje, nije potpisana u decembru 2023. godine. Ona je pisana godinama, strpljivo i sistematski, perom stranog korporativnog interesa, a ovjerena pečatima domaće političke nekompetencije, kolaboracije i strateške sljepoće. Gašenje visoke peći u Zenici nije tek vijest iz crne ekonomske hronike; to je prvorazredni čin dekapitacije bosanskohercegovačke industrijske kičme i, što je daleko opasnije, čin strateškog razoružavanja države.
Da bismo razumjeli šta se zaista dogodilo, moramo razgrnuti dimnu zavjesu saopštenja kompanije ArcelorMittal o “tržišnim neprilikama”, “visokim cijenama CO2 taksi” i “nelojalnoj konkurenciji”. Sve su to legitimni faktori, ali u ovom slučaju, oni su samo alibi. Prava istina leži u složenoj mreži geopolitičkih interesa, unutrašnjih destruktivnih politika i potpune kapitulacije državnih struktura pred snagom multinacionalnog kapitala koji djeluje u sprezi sa agendama susjednih država.
Zvanični izvršilac i tihi saučesnici
Zvanični izvršilac je, bez sumnje, kompanija ArcelorMittal. Ovaj globalni čelični magnat je preuzeo zeničku Željezaru ne iz filantropskih pobuda, već vođen isključivo logikom profita. Godinama su crpili resurse, koristili postojeću infrastrukturu i radnu snagu, dok su ulaganja u modernizaciju, naročito u ekološki najproblematičniji i strateški najvažniji dio – koksaru i visoku peć – bila minimalna i nedovoljna. Njihova poslovna odluka da ugase ovaj dio proizvodnje i Zenicu pretvore u puku prerađivačku stanicu za uvezeno željezo (koje će, kakve li ironije, dolaziti iz njihovih drugih, modernijih pogona) je sa stanovišta korporativne logike brutalno racionalna. Smanjuju troškove, rješavaju se “prljave” tehnologije i ekoloških pritisaka, te optimiziraju svoj globalni lanac snabdijevanja.
Međutim, ArcelorMittal je samo instrument. Pravi saučesnici sjede u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci.
Vlada Federacije, na čelu sa premijerom Nerminom Nikšićem (SDP), odigrala je sramotnu ulogu nijemog posmatrača eutanazije industrijskog simbola države. Njihova reakcija se svela na blijeda saopštenja, izražavanje “zabrinutosti” i prebacivanje odgovornosti. Nije bilo odlučne državničke akcije, nije bilo kriznog štaba, nije bilo jasne strategije kako sačuvati strateški resurs.
Gdje je bio protuprijedlog? Gdje je bio plan da država, kroz svoje mehanizme (npr. Elektroprivredu BiH kao strateškog partnera ili direktnim preuzimanjem), uđe u vlasničku strukturu i spasi integralnu proizvodnju? Gdje je bila prijetnja oduzimanjem koncesija za rudnike koje ArcelorMittal eksploatiše po sramotno niskim cijenama?
Odgovor je: nigdje. Trojkina vlada, zarobljena u neoliberalnoj dogmi da se “država ne treba miješati u tržište”, pokazala je zastrašujući nedostatak razumijevanja pojma strateške imovine. Oni su Željezaru posmatrali kao bilo koju privatnu firmu, a ne kao temelj industrijskog suvereniteta. Njihova pasivnost nije bila samo izraz nemoći; bila je to ideološka i politička kapitulacija. Dozvolili su da privatni interes jedne strane kompanije bude iznad dugoročnog nacionalnog interesa Bosne i Hercegovine. U konačnici, njihova je odgovornost najveća, jer su imali i vlast i obavezu da djeluju. Nisu.
Za politiku HDZ-a BiH, gašenje Željezare Zenica je strateška pobjeda. Svako slabljenje ekonomskog i industrijskog jezgra u kantonima sa bošnjačkom većinom savršeno se uklapa u njihovu dugoročnu agendu federalizacije i etničke podjele države. Dok se lavovski i sa punim pravom bore za svaki pogon i svako radno mjesto u Hercegovini (sjetimo se samo epopeje oko Aluminija Mostar), za Željezaru Zenica nisu pokazali ni trunku interesa.
Njihovi kadrovi u ključnim federalnim ministarstvima (poput Ministarstva energije, rudarstva, finansija i industrije koje je u njihovoj sferi utjecaja) nisu učinili apsolutno ništa da spriječe ovaj crni scenario. Naprotiv, njihova tišina je bila glasna. Uništavanje industrijskog giganta u Zenici za njih znači slabljenje “bošnjačkog” ekonomskog prostora, smanjenje njegove važnosti unutar Federacije i, posljedično, jačanje vlastite pregovaračke pozicije u budućim političkim preslagivanjima. To je cinična, ali sa njihovog stanovišta, savršeno koherentna politika.
Sa stanovišta politike Milorada Dodika i SNSD-a, vijest o gašenju zeničke visoke peći dočekana je sa tihim zadovoljstvom. Svaki udarac ekonomskoj stabilnosti i industrijskoj moći Federacije BiH direktan je doprinos njihovom secesionističkom projektu. Poruka koju oni šalju je jasna: “Vidite, Federacija je nefunkcionalna, propada, ne može sačuvati ni svoje najveće simbole. Jedini spas je samostalna Republika Srpska.”
Njihovi predstavnici na državnom nivou nisu, naravno, ni pokušali da intervenišu, jer zašto bi spašavali “srce” onoga što smatraju propalim entitetom? Kolaps Željezare za njih je potvrda njihove politike i argument više za njihovu separatističku agendu. Svaka ugašena visoka peć u Federaciji za njih je još jedan korak bliže ostvarenju sna o nezavisnosti.
Skriveni ulog: Čelik oružje i suverenitet
Ovdje dolazimo do suštine problema, do onoga što se krije iza brda šljake i ugašenih postrojenja. Željezara Zenica nikada nije bila samo proizvođač betonskog željeza. Njena ključna, strateška važnost leži u potencijalu proizvodnje specijalnih čelika.
Specijalni čelici su krvotok svake ozbiljne namjenske (vojne) industrije. Od njih se prave cijevi za artiljeriju, oklopna vozila, komponente za municiju i složeni borbeni sistemi. Država koja ne može samostalno proizvesti vlastiti čelik za svoju vojnu industriju, nije suverena država. Ona je u potpunosti ovisna o uvozu, a time i o političkoj volji i interesima onih koji taj čelik prodaju.
Gašenjem integralne proizvodnje u Zenici, Bosna i Hercegovina je, de facto, izvršila samorazoružavanje. Naša namjenska industrija, jedan od rijetkih vitalnih i profitabilnih sektora, sada je prepuštena na milost i nemilost stranih dobavljača.
Postavimo ključno geopolitičko pitanje: Kome je u interesu da Bosna i Hercegovina ne može proizvoditi vlastiti čelik za vojnu industriju?
Odgovor je očit. Srbiji: Koja pod Aleksandrom Vučićem ulaže milijarde u vlastitu namjensku industriju, sa jasnom ambicijom da postane dominantna vojna sila u regionu. Slabljenje i obesmišljavanje bosanskohercegovačke konkurencije direktan je nacionalni interes Srbije. Ovisnost BiH o uvozu čelika, potencijalno i iz Smedereva (koje je u rukama kineskog Hesteela), stavlja Sarajevo u podređen i zavisan položaj.
Hrvatskoj. Kao članici NATO-a, Hrvatskoj možda nije u direktnom interesu vojno jaka BiH, već stabilna i kontrolisana zemlja unutar zapadne sfere utjecaja. Koju će oni braniti. Međutim, slabljenje centralnih državnih kapaciteta, uključujući i industrijske, savršeno se uklapa u politiku podrške “legitimnom predstavljanju Hrvata” kroz HDZ, što u praksi znači jačanje federalnih jedinica na štetu države.
Gašenje Željezare nije, dakle, samo ekonomski čin. To je strateška operacija sa dalekosežnim posljedicama po odbrambenu sposobnost i suverenitet Bosne i Hercegovine. Izgubili smo tehnološko znanje, kapacitete i, što je najvažnije, nezavisnost. U budućim krizama, neko treći će odlučivati da li će naša fabrika u Novom Travniku ili Vogošći dobiti sirovinu za proizvodnju. To je definicija vazalnog položaja.
Lekcija koju (ne)ćemo naučiti
Slučaj Željezare Zenica je paradigma bosanskohercegovačke tragedije. On je ogledalo u kojem se jasno vidi lik jedne države kojom upravljaju političke elite bez vizije, bez hrabrosti i bez svijesti o nacionalnim interesima.
Trojka je pokazala da je ideološki i operativno nesposobna da zaštiti strateške resurse, predajući se logici krupnog kapitala i odričući se instrumenata državne moći.
HDZ i SNSD su, svako na svoj način, profitirali od ovog uništenja, jer ono savršeno služi njihovim partikularnim i destruktivnim agendama koje za cilj imaju slabljenje i konačnu disoluciju države Bosne i Hercegovine.
ArcelorMittal je odigrao svoju korporativnu igru, maksimizirajući profit bez ikakve odgovornosti prema društvu i državi u kojoj je taj profit godinama ostvarivao.
Hladni dimnjak visoke peći u Zenici danas stoji kao spomenik jednoj propuštenoj šansi i jednoj velikoj izdaji. To je spomenik državi koja se odrekla svoje industrijske kičme i dobrovoljno legla na geopolitički operacioni sto. Pitanje koje ostaje da visi u zraku, zagađenom ne samo industrijskim česticama već i političkom truhleži, jeste: ako smo ovako lako i bez borbe predali čelično srce naše industrije, šta je sljedeće što ćemo predati? Odgovor na to pitanje definisat će ne samo ekonomsku, već i biološku budućnost Bosne i Hercegovine.
Autor: STAV/Adisa Huseinbegović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
