Zar još postojiš na svojim temeljima, kakva te snaga ugrađenog šljunka pomiješanog s okupatorskim cementom drži? Ko te izgradi takvu, nedosljednu pogledu običnog čovjeka, prolaznika, građanina? A i zaslužila si to. Ostala si simbol izdaje vlastitog naroda čija se tadašnja vlast nije mogla oduprijeti okupaciji koja je trajala 40 godina. Jedan potpis, bez pitanja naroda, dozvolio je, što reče Rambo Amadeus, „Da to čine domaći izdajnici, to su me u školi učili, a imao sam peticu iz tog predmeta“. Učili su ga da domaći izdajnici prodaju strancima svoju zemlju, komad po komad, da bi sutra tiho, na mala vrata, došla nova vlast, došao novi okupator.
Šta kaže historija? U Zenici je to bilo najizraženije. 1878. godina, potpis, predaja vlasti i silovit napad na bosanska prirodna bogatstva. Prvo pruga, pa onda ostalo. Zašto baš u Zenici? Zato što je Zenica u centru Bosne, okružena planinama koje čine bedem i prepreku onome ko je želi ugroziti. Brzinom vjetra redali su se objekti pravljeni pod nadzorom nove vlasti. Radna snaga, ona fizička, pristizala je iz mjesta koja je stara vlast ogolila. Za tu novu radnu snagu pravljeni su smještaji u mizernim barakama, kolonijama blizu njihovog radnog mjesta, pa su tako nicale zaredom Kapedomska, Rudarska, Željezničarska, Željezarska, gdje su bili smješteni radnici, seljaci, koji nisu imali vremena otići do čaršije jer valjalo je raditi, stvarati kapital koji je odlazio u zemlje okupatora. Da li se historija u Bosni ponavlja? Da li se potpisom, tihom revolucijom, ono što je izgrađeno znojem i krvlju radnika ponovo predaje nekom novom „okupatoru“ koji će ponovo gazdovati prirodnim bogatstvima, ali ovoga puta bogatstvima koja više nisu u vidu uglja, rude, kreča, nego daleko sofisticiranijim bogatstvima zemlje?
Pogledajmo zgradu Papirne. Nije dugo trajala. Gazda Austrijanac Eduard Musil ipak je imao viziju ili trunku savjesti da osjeti da njegova fabrika papira nije dugog vijeka, pa je brže-bolje izmjestio mašine na sigurno, u matičnu zemlju. Blizina rudnika uvjetovala je da preuzme zgradu Papirne i da u nju smjesti rudare kojih je bilo i previše da bi svi bili smješteni u Rudarsku koloniju.
Dođe nova vlast, uze ono što je iskoristivo i isplativo, uze prizemlje za poslovne prostore, a čardaci, ni na nebu ni na zemlji, ostadoše netaknuti. Mislim da su kosturi zgrade, tavani, tavanske grede, hodnici… ostali isti kao i krajem devetnaestog vijeka. Ostao je i dimnjak koji svojom dotrajalošću prijeti da bi možda već sutra moglo doći do neke tragedije, urušavanja zidanog dimnjaka, jer ipak cigla na vjetru i kiši gubi svoju čvrstoću i prelazi u stanje materije od koje je napravljena.
I na kraju, ne znam šta će Novim urbanističkim planom biti sa zgradom Papirne, da li će preći opet jednim potpisom u ruke možda opet nekog Austrijanca, Mađara, Bosanca i Hercegovca ili će Grad proglasiti to nacionalnim naslijeđem, ukrasiti je novom fasadom, unaprijediti mjesta za stanovanje barem centralnim grijanjem, a prizemne prostorije pretvoriti u poslovne prostore, u suvenirnice, antikvarnice, sjedište Turističke zajednice, mjesto gdje će se moći razvijati turizam, jer ipak ovo je naslijeđe staro preko 130 godina… Ali novo doba, novi zakoni. Prepreke vrebaju na svakom koraku sa pitanjima čije je to, je li i to nečije vlasništvo koje potpada pod stečajnu masu, pa dok se povjerioci podmire, ili će se naći nekakav dobrotvor koji će reći: kupujem i poklanjam građanima Grada? Ipak, još će generacija proći pored Papirne, neće se ni osvrnuti na ovo zdanje, možda će samo pomisliti: i OVO je Bosna!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
