Paralelno sa Bolnicom u Crkvicama, pravili su se i novi bazeni. Jest da je stari bazen služio svojoj svrsi, s jednom daskom za skakanje, ali grad je rastao, a s njim i potreba za novim bazenima.
Ove godine nema kupanja na bazenima – gradi se novi zatvoreni bazen koji će, nadamo se, uz svesrdnu pomoć, uskoro biti izgrađen. Do tada, prisjećat ćemo se dana kako je nekada bilo.
Preko Drvenog mosta, izgrađenog još za vrijeme turskog perioda, išlo se na bazen u Babinu rijeku. Drveni most na kamenim kulama. Nekada je bio sav drven, ali ga je princ Eugen Savojski, zaobišavši Vranduk koji nije mogao osvojiti, zapalio zajedno s cijelim gradom. Prešavši rijeku Bosnu preko Jagnjišća, ulogorio se na Musalli i nakon tri dana napustio ovo područje. Ondašnji zenički begovi, koji su za to vrijeme izbjegli u okolna brda zajedno s narodom, izgradili su novi Drveni most.
Vladari su se mijenjali, a most je i dalje prkosio vremenu sve do početka sedamdesetih, kada se pravi novi Drveni most, a kule starog Drvenog mosta ostaju kao svjedok prošlih vremena, ujedno i kao orijentir nekadašnjeg položaja turbeta i mezarja na Musalli.
Sa starog Drvenog mosta, put je naglo skretao lijevo, zaobilazeći mezarje i prateći aleju divljih kestena.
Spoj Babine rijeke i rijeke Bosne činio je to mjesto nekako drugačijim – tu se osjećao neki smiraj. Iako je groblje bilo smješteno u udolini, u odnosu na ostala zenička groblja koja se obično nalaze na visoravnima, blizina ušća dviju rijeka davala je taj smiraj. Svakako, i sama Musalla (molitva na otvorenom) upotpunjavala je sam ambijent.
Zabilježeno je da se na Musalli klanjala dova za kišu za vrijeme sušnog doba, a klanjali su je stanovnici obližnjeg naselja Bilimišće.
Idući na zenički bazen, jer je bio samo jedan, prolazilo se pokockanom cestom pored kuća Ninković, Kratina i Ibrahimagića s desne strane, te kuće Ćurukovića i njive Ekinovića s lijeve strane, s jedne obale Babine rijeke. Puta za Lukovo Polje još nije bilo, kao ni magistralnog puta, a ni njegovog nadvožnjaka.
Cesta je naglo savijala ulijevo, a na bazen se išlo pravo. Bio je to ugodan šumarak s bezbroj topola i vrba koje su svojom hladnoćom već na samom početku ugošćavale mnogobrojne izletnike. Na samom početku šumarka, preko rijeke, prava bosanska kuća Drinića mamila je svojim izgledom – kako same kuće, tako i pomoćnih prostora. A na potoku – vodenica. Odmah do te kuće – ljetna bašta Kratina s montažnim objektom, a dalje nije bilo vidljivo s obzirom na mnogobrojno rastinje koje se nalazilo uz samu Babinu rijeku.
Izletnici su imali svoje nepisano pravilo – da nitko od njih ne zauzima mjesto. Tako se na samom početku, ispod jedne topole, često mogao vidjeti Hero sa svojom dvokolicom i konjem kako tu teferiči. Hero je bio čovjek s Odmuta koji je ostavio trag u svojoj bokserskoj karijeri i koga su prilikom bokserskih manifestacija često zvali da svojim prisustvom uveliča revije.
Malo dalje svoje je mjesto imao Dragan Batista, mladić čija je kuća bila na vrhu Kamberovića, a koji je sa svojim vučijakom, ispod topole odmah uz stazu, provodio te lijepe ljetne dane.
S desne strane staze, idući prema bazenu, nalazili su se izvori, ali i kukuruzišta koja su često stradavala od djece vraćajući se u predvečerje s kupanja.
Ljudi su porodično išli na izlete, zauzimajući šljunkovitu obalu Babine rijeke, a u njihovoj blizini mogle su se vidjeti prostrte deke na kojima su mlađi mogli i odspavati.
Sam bazen je bio, što bi danas rekli, „olimpijskih“ razmjera, sa skakaonicom koja je bila napravljena od elastične daske na visini od pet metara i nalazila se na bližoj strani od grada. Bazen je bio ograđen i plaćala se ulaznica, a djeca su imala besplatan ulaz uz pratnju roditelja. Žene su nosile jednodijelne kostime s volančićima na donjem dijelu, a isti su bili šiveni u kućnoj radinosti – to se moglo vidjeti po cvjetnim dezenima od kojih su kostimi bili sašiveni. Muškarci su nosili, za to vrijeme, klasične kupaće – tamnoplave s bijelom trakom sprijeda. S prednje strane bilo je dugme za zakopčavanje koje je služilo da se gaće mogu skinuti na jednu nogu čak i ako se hlače obuku preko njih. Na bazenu je bio i „trokutaša“ – mladića s napuhanim grudima koji su sa „tarzankom“ frizurom šetali oko bazena.
Početkom šezdesetih, izgradnjom Zeničke bolnice, prave se i novi bazeni – sadašnji. Bazeni su za to vrijeme bili suvremeniji, a i osoblje na bazenima vodilo je računa da sve bude kako treba. Osoblje je bilo sastavljeno od omladine koja se sezonski zapošljavala preko studentskog servisa. Tako su se na blagajnama mogle vidjeti gimnazijalke ili studentice, a kao redari i spasioci – momci iz gimnastičkog kluba. Krajem šezdesetih održan je i četveroboj u vaterpolu, gdje su, pored naše zemlje, učestvovale i strane ekipe, među kojima je jedna bila i iz SAD-a.
Pored sportskih susreta, održavale su se i kulturne manifestacije – izbor za miss Zenice, a na bazenima su gostovali i Indeksi, Dubrovački trubaduri i grupe tada popularne na ovim prostorima.
Bazen u Industrijskoj školi počeo je s radom u zimu 1970. godine, i to za građanstvo. Bio je doživljaj ležati na ležaljci s Coca-Colom u ruci, a napolju vije snijeg. Nešto novo za Zenicu, ali i za Zeničane i Zeničanke – da se pokažu u nekom novom svjetlu, da se osjećaju velegradski u svome gradu.
Taj bazen su do kraja osamdesetih redovito koristili radnici Željezare za rekreaciju, a instruktori za sport bili su na usluzi neplivačima kako bi ih osposobili za plivanje.
Bazen je postojao i na izletištu Bistričak, na mjestu gdje su sada sportski tereni. Bazen su koristili izletnici i poduzeća koja su organizirano išla na dvodnevne izlete.
…Danas je sve malo drugačije – imaju Tičići i jagnjad na ražnju, a i kostimi i plave kupaće gaće s bijelom trakom više nisu što su nekad bile…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
