Naše

Zenički “Unutrašnji”

Zenički “Unutrašnji”- Smješten sa zadnje strane dadašnje robne kuće, „Unutrašnji“ je zahvatao prostor sve do dvorišta Čaršijske Džamije, s jedne, i stolarije Aličehić Ibrahima, s druge strane.

Iza stolarije se nalazila kuća Smaje Behramovića (djeca Lule, Mimica, Ćamila), ribara sa kojim smo išli u ribe uz đačku dozvolu koju smo imali, čovjeka koji nas je puštao na utakmice Čelika na Blatuši. Uz cestu prema Talića brdu nalazila se Enizage Husagića ćevabdžinica, djeda Burhe slikara. Kod Enizage na “polivenu”(lepinja bez ćevapa, polivena i zapečena na roštilju, dodatak luk). Ćevabdžinica je bila priča za sebe, sa karakterističnim roštiljem čiji se dimnjak visoko dizao. Preko puta Sulejman Alibegović, obućar, gospodin koji je uvijek bio odjeven po posljednjoj modi, sa karakterističnim brkovima, a do njega Dževad Zejnirović, samardžija i remenar, onda bratić Ibro Zejnirović, tašnar, koji je na svom izlogu imao najnovije ženske torbe. Naravno, tu je bilo i remenja, pokoji kaiš, jer zanat remenara se izrodio u zanat tašnara. Do njega, a naspram SUP-a, Šestića Han, vlasništvo Hamdije Šestića Hamde, čovjeka koji je živio sam i koji je ugošćavao putnike namjernike. Često je stajao ispred hana sa lulom u ustima dočekujući goste.

Karakteristika hana je ta što se u njemu moglo i jesti i piti i spavati za male pare. To nam je ostavština od Turaka, kad su hanovi bili uz glavne ceste i u gradovima gdje se trgovalo. Kod Hamde su se mogli naručiti i “nišani” na koje je on sam klesao mjesec i zvijezdu.

Ulaz u SUP je bio karakterističan tako što se ulazilo kroz prolaz unutar prizemlja zgrade. Od Šestića hana, na kraju hodnika desno, bila je dežurana 24 sata, a lijevo se ulazilo u kancelarije. I jedna i druga strana bile su zatvorene velikim drvenim vratima. Zgrada je bila Austrougarskog tipa, sive, golubije boje sa karakterističnim krovom, na kojem se nalazila montirana sirena. Izlazilo se na prostrano dvorište gdje su sa lijeve strane bile smještene ćelije. Poslije će tu stanovati Esma Hećimović, sestra Omera iz kina i Bekir sa suprugom, a do njih pravo – garaže i sa desne strane garaža, konjušnica, štenara i magacin.

Iza garaža je bila štamparija oko koje je uvijek bilo traka raznobojnog papira koji je predstavljao otpad. U štampariji je radio Aziz, zenički golubar. Niže štamparije kuća u kojoj je stanovao Ilija Đerić sa suprugom Šimšom, sinovima Boškom (poslije prodavao knjige ispred “Borca”) i Draganom, kćerkom Božicom. Bočno od njih bila je kuća u kojoj je stanovala “Isićka”. Iza “Isićkine” kuće magacin Žitoroda Bugojno. Priznaćete, vrlo živopisnomjesto za provođenje djetinjstva, kako bi rekli – pravi ambijent za različite doživljaje. Bulevara tada nije bilo, prema Jaliji bile su kuće Čička, Abdurahmanovića (Ramka, Tahko, Faruk, hoda po čaršiji), Serdarević Alije (Medo, Sudo, Azra, Alija, Suada…), kuća Senada Smajića…

Živeći u takvoj sredini, bilo je veoma interesantno provoditi dane. Mi, djeca iz milicionerske zgrade, one koja je bila karakteristična po tome što je u 45 stambenih jedinica bilo smješteno 45 uposlenika, da li SUP-a ili KP-doma Zenica, imali smo privilegiju da možemo ulaziti i na nedozvoljena mjesta za neuposlenike. Tako smo se jednom prilikom popeli na tavan ćelija i tamo našli na hiljade gumenih kuglica veličine klikera na kojima je bio grb YU sa pet buktinja, kuglica sa kojima se glasalo kada se, po završetku rata, narod opredjeljivao za kralja ili za Tita. Poslije su se te gumene kuglice mogle nalaziti mjesecima po zemlji, unutar i vani dvorišta SUP-a, naravno kad smo isprobali sve moguće igre sa njima.

Skidanje sa tavana pravih talijanskih pušaka iz minulog rata, pušaka koje su bile kratke poput današnjih dječijih igračaka, izazvale su pravi šok kod odraslih, ali tek nakon dan-dva kad su shvatili da su puške prave. Mi smo se već do tada bili naigrali (indijanaca i kauboja, pandura i lopova, partizana i švaba). Ali, za “kaznu”, komšija Tepić Gojko, sve nas je učlanio u Streljačko društvo “Borac”, pri KP domu, da tamo pokazujemo svoje nišanske sposobnosti. Milocionerski psi su bili pitomi prema nama, igrali smo sa njima dodave loptom. Konji su služili za utakmice, manifestacije gdje se okupljao narod u većem broju. Milicioneri su imali posebnu uniformu kad jašu konje, hlače rajterice, kožne čizme za čije je skidanje bila potrebna posebna daska sa utorom, pomoću koje su se čizme skidale sa nogu. Oko zgrade se uvijek “motao” čovjek zvani Ćorbeg, koji je polovne uniforme, dolamice, šinjele, čizme, prodavao na kamentnom mostu, seljacima za radove na selu, a dobit dijelio sa onim ko ih je njemu davao. Poslije ćemo, kao momci, i mi šinjele prepravljati i farbati u Zeningu i nositi kao zimske kapute.

Ulazi u magacin Žitoroda gdje je bilo smješteno većinom južno voće i odakle su se snabdijevale prodavnice bili su posebna avantura za nas. Uz oluk, kroz prozor i eto nama narandži i banana. Mislimo da nas niko ne vidi, a komšija Šešlija Milenko, supovac, sve je to znao i naravno, gledao nam kroz prste, kao što nam je i komšija Kosorić vraćao iz SUP-a prethodnog dana oduzete igraće karte, sa kojima smo se kockali kraj Bosne. Igranje “poklape”, ajnca, pokera, remija, predstavljalo je pravu strast među nama. Kad je bilo novca, bilo je i “kocke”. Novac smo zarađivali, ili pomaganjem u prodaji lubenica na obližnjoj pijaci (kanara, zanatski centar), ili sortiranjem građevinskog materijala na placevima kuća koje su se okolo rušile, jer tada se puno gradilo. Zgrade su nicale tako reći preko noći i naselje Jalija se širilo velikom brzinom.

Prilikom rušenja “Žitoroda”, ciglu smo slagali u metar kubni a Porča, jedan od prvih auto prevoznika koji je konjsku zapregu zamijenio kamionom dvotoncem, ciglu je odvozio kupcu. Oni stariji, srednjoškolci, radili su preko “studentskog” u “Željezari”, rušeći SM peći ili kopajući rupe za bandere koje je kasnije postavljala Elektro-Zenica. Bilo je i onih domišljatijih, onih koji nisu ništa radili, nego su smišljali kako da nas “olakšaju” za našu zaradu, da li pokerom, ajncom, remijem, poklapom, što im je u dosta slučajeva i uspijevalo, ili igranjem kula od oraha sa potkovanim petobankama ili dvobankama.

Piše: Ibrahim Emić

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem

VIDEO: Zenica – Jutro u “čeličnom gradu”

PRETPLATITE SE NA BOSNIA VIDEO YOUTUBE KANAL KLIKOM NA: