Sjedim danas u čekaonici u zeničkoj bolnici, tačnije u Kantonalnoj bolnici. Pacijenti u čekaonici razgovaraju o različitim temama, svako o svojoj bolesti.
Eh, to je bilo krajem prošle godine, 2023. Šta se promijenilo – barem prema sredstvima informisanja? Iznad ulaza na Interno dograđena je jedna bolnička soba. Kažu, dio koronarnog. Kažu, biće promjena i u vezi s parking prostorom, koji je izgleda glavna tema ne samo u KBZ-u nego i u cijelom gradu. Čak je i cjenovnik objavljen.
Šta je sa stranim kreditom, investitorom? Prošao rok, otišlo sve niz Bosnu, Babinom rijekom, kod Musalle u korito naše Bosne. Ali ide novi projekat – nova bolnica. Prvo parking, pa onda bolnica. Samo, kako to sve izvesti? Možda bi trebalo prvo nova bolnica, pa onda parking. Ne trebaju se građani puno miješati u to. Tu su stručnjaci – neka oni odlučuju. Bitno je da nam „nikne“ nova KBZ, pa makar parking bio ispod nje. Kako smjestiti sve to u ova četiri mjeseca pred izbore? Pred novom-starom vlasti je ogroman posao. A para ima. Čitam – na državnom nivou usvajanje budžeta koči višak para?!
Pustimo to – ko je ta “Pandora” čiju kutiju ne trebamo otvarati? Nego, da se mi vratimo sadašnjosti i našoj staroj dobroj bolnici i njezinom divnom i stručnom osoblju koje je zaslužilo ogromno priznanje radeći u ovakvim uslovima. Jer ove godine se navršava 65 godina otkako su udareni temelji ove “starice”, koja je zaslužila veliki naklon. Bolnice koja je kroz svoje postojanje opsluživala građane ne samo do Doboja, kao sada, nego i građane čak do rijeke Save. Alo, Bosna u Savu, Sava u Dunav, Dunav u Crno more – i sve je to pokrio pepeo i šaš…
Da se mi vratimo čekaonicama u bolnici, u kojima se može saznati mnogo više nego u ovim pristrasnim sredstvima informisanja, u koja se čovjek ne može pouzdati, a koja jedni pišu crno, a drugi bijelo o istoj temi. U čekaonici ljudi govore o svojoj muci, o svojoj bolesti, o doktorima, ne primjećujući na kakvoj stolici sjede, kakvi su zidovi, kakvi su prozori… Primjećuju i to, stidljivo, ako ih promaja malo opomene gdje se nalaze.
Spominju ljudi Tuzlu, Tuzlansku bolnicu, hvale zeničke doktore, njihovu opterećenost. Spominju i da bi se, sa par savremenih aparata, mnogo toga moglo uraditi u našoj bolnici, a ne tražiti spas u Tuzli.
Spominju i skučenost prostora, čekaonice koje su odavno pretijesne za pacijente koji čekaju po hodnicima bolnice… Pa evo nekoliko redaka mog razmišljanja na tu temu, gledajući i gradnju koja je u toku upravo iznad ulaza u Interno:
Tuzla se kod Zeničana spominje već dugi niz godina. „Kako si?“ – „Kako ću bit’? Dva stenta ugradio u Tuzli.“ Aritmija – išao u Tuzlu. Bajpas – Tuzla. Pejsmejker – Tuzla… I još mnogo toga vezano za kardiovaskularna oboljenja. Kažu, ima i u Bihaću klinika. Ima i u Sarajevu, što je i normalno. Vijest: preminuo na putu za bolnicu u Sarajevo. Pozlilo mu – u zeničkoj bolnici nema te intervencije. „Zlatni sat“, a sat je kratko vrijeme. Do Tuzle treba dva sata, a „sahat ne stoji“. Sat kuca – baš kao i naše srce – nekom sporije, nekom pod pritiskom, a nekom, bogami, i preskače.
E moja djeco, moji vijećnici – lupat ćete se po čelu kada vremenom dobijete ove simptome, kada srce počne preskakati, počne žuriti kao da ga neko tjera, kada vam pritisak skoči, tromb krene – a Tuzla daleko.
Zenička bolnica – tu, u naselju Crkvice, na lijepom mjestu, okružena zelenilom i pješačkim stazama. Imaju i klupe i parking, ima prostora još za jednu bolnicu – za kardiovaskularnu, koja je u planu, za čiju su izgradnju već odobreni povoljni krediti. Ali?
„Mi nismo ni na čijoj strani, mi smo multietnička stranka, mi smo za dobrobit svih građana“ – reći će ovih dana vijećnici jedne stranke, pri tome misleći na svoju opredijeljenost u Gradskom vijeću.
Vaša opredijeljenost ne dolazi iz vašeg srca – dolazi iz centrale vaše stranke. Ne slušate vaša srca jer su još uvijek mlada. Radite stresan posao – jer stres najčešće dolazi kada radite ono što je suprotno onome što bi vaše srce radilo.
Poslušajte malo puls vašeg srca kada glasate mimo svoje volje – vidjet ćete kako se ono buni, kako brže radi, kako izbacuje krv u vaše lice. Crvenite se, na licu vam grč od pritiska. Na licu vam se sve više i više ocrtavaju bore koje će tu vremenom i ostati, podsjećajući vas na ovo vrijeme kada ste bili „glavni“ u Zenici, na mizerni paušal koji vam je vredniji od vašeg srca – i mnogih zeničkih srdaca.
Zeničani su u posljednje vrijeme počeli naručivati neke specijalne naočare – dvoje za deset maraka plus poštarina. Kažu, kroz njih se bolje vidi. Jer nije važno da se dobro vidi, nego da se bolje vidi – vjerovatno da se bolje vidi ova naša svakodnevica. Kažu i da smiruje srce, spušta pritisak na normalu, ali to je samo dok ih nosiš – isto kao one u kinu sa trećom dimenzijom. A što uopće nositi takve naočare kad vas 31 može taj pogled učiniti ljepšim i bez njih? Može vratiti sigurnost oboljelima, pa i onima koji su za sada zdravi – barem prema nalazima doktora. Jer sama pomisao da je bolnica blizu, da imamo sve to u našoj Zenici – daje sigurnost građaninu, daje mu elan da svojim zalaganjem više učini na svom radnom mjestu, da dadne više ovom društvu, ovoj zajednici.
Ova bolnica je napravljena početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Ostat će zabilježeno ko ju je napravio. Ostat će zabilježeno i ko će napraviti ovu zgradu „Zlatni sat“ – bila ona napravljena za vašeg mandata ili za mandata budućeg Gradskog vijeća. Ali, ostat će zabilježeno i ko je opstruirao izgradnju bolničke zgrade, ko je dao – i kakav – doprinos da se zgrada izgradi. Jer sat ne stoji. Sat kuca. Poslušajte stari veker – baš kao naše srce. Povuče onu kazaljku pa je gurne – i tako šezdeset puta u minuti. Baš kao naše srce kad je zdravo – šezdeset otkucaja u minuti.
A sve češće „prolete“ kola hitne pomoći – ne prema zeničkoj bolnici, nego preko petlje u Blatuši, prema bolnici u Tuzli…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
