Godina je 1963. – valja nam na put. Napuštamo austrougarsku zgradu, stan na prvom spratu, s prostranim tavanom iznad. Kakav bi to danas bio stan! Savršen za nekog umjetnika – atelje na tavanu, svjetlost, tišina, visina…
Napustiti moramo i onu čudesnu svjetlost “Prage”, kada bi svjetla automobila s pravca Sejmenske džamije prema Sarajevskoj kroz veliki prozor obasjala cijelu sobu, stvarajući čaroliju koju je moguće dočarati samo maštom. Posebno pamtimo večeri kod Avde, predsjednika Mjesne zajednice, dr. Mujbegovića – tu smo prvi put gledali televizor i seriju o Tarzanu.
Te godine televizija je stigla i u Zenicu. Postavljen je prvi relej na Liscu, najvišoj planini oko grada. Mjesna zajednica bila je smještena u zgradi RoMe, ispred koje se nalazila slastičarna Husagić, a preko puta – moja škola. Direktor je bio Muhamed Kratina, koji je istovremeno predavao historiju, a kasnije će postati direktor Muzeja. U penzionerskim danima često sam s njim i Albijanom Šehovićem satima razgovarao o prošlosti Zenice.
Preko puta – red kuća poznatih kao “Ešovi”: porodice Ćerim, Omeragić, Hadžić, Spaić… Ragib je bio posebno cijenjen – upravo je on imao čast da prilikom posjete predsjednika Tita Zenici uruči cvijeće njegovoj supruzi Jovanki.
Ali, pred nama je bio novi stan, nova ulica, novo susjedstvo. Na kraju – rijeka Bosna. Magnet za djecu moga uzrasta. Većina novih stanara u zgradama A, B i C broj 1 bila je iz redova milicije. Imali su određene privilegije – stvari su prevozili organizovano kamionima, u novo naselje koje još nije imalo asfalt, ali već je nosilo ime – Ulica Hasana Zahirovića Lace.
Cesta se tada protezala od Talića brda, spajala se s putem od Drvenog mosta pored Sejmenske džamije, pa kraj Kaknjine kuće sve do izvora Hadžinice, potom nastavak uzanog puta pored ćevabdžinice Husagić, obućara Sulejmana, tašnara Ibre i Stanice milicije – sve do Konjske česme.
Stanovi su bili novi, s parketima, kupatilima, zelenim roletnama i – što je bilo najvažnije – podrumima za ogrjev. Svaki stan imao je svoju šupu, kao i zajedničku veš-kuhinju. Četrdeset i pet stanova, četrdeset i pet običaja. Neki su sa sobom donijeli i slamarice – vreće od jute punjene slamom. Kada bi shvatili da se ne uklapaju s parketom i roletnama, te su slamarice završavale u rijeci Bosni, plutajući do Opatije gdje bi se raspale – slamu bi pojele ribe, a nova vremena bi došla – neko ih je prigrlio ranije, neko kasnije.
Sjećanje blijedi. Neki će kasnije pitati: “Slamarica? Šta je to?”, kao da nisu nikad spavali na njoj. Kao da su rođeni u svili i kadifi, s jorgovanom u sobi. A neko će sve to zapisati: kredence, štokrle, sanduke za brašno, fijaker šporete, krevete s vojničkim dušecima, pokoji otoman i kauč na vidiku, radio Slavček, gramofon Emona. TV još nismo imali. Ispred vrata komad ponjavice za brisanje cipela, a kraj ulaza – kante za smeće i željezni otirač za blato.
Ključevi su se ostavljali ispod ponjavice ili papuče napravljene od starih milicionerskih cipela. U predsoblju – stalak za skidanje visokih kožnih čizama. Stanari su bili raznog statusa – stražari i vaspitači iz KPD-a, milicioneri i isljednici iz SUP-a, poneka daktilografkinja i poneki načelnik u uniformi. Većina ih je bila školovana – srednja škola je bila norma – ali mnogi su bili borci iz rata, s osnovnim obrazovanjem i bogatim partizanskim iskustvom.
Naš prvi izazov – rijeka Bosna. Baš tu gdje je danas viseći most bile su plitke police u koritu rijeke, osim jednog dijela s brzakom i virom. Iznad – mirna, ali duboka voda. Na suprotnoj strani – strma obala, gdje su mještani kopali ćumur, sve do pušare na Kamberovića ravni.
Silk i udice kupovali smo kod Ćamila slastičara i Tonče cvjećara, koji je izrađivao i prodavao gipsane figure. Po štapove smo išli na Vučjak. Štap se gulio, silk se vezao, olovo dodavalo – i pravac Bosna. Ribe je bilo u izobilju, a obala pristupačna, još bez podzida. Ali tu su bila i djeca iz čaršije – Nadžakovići, Kemo i Redžep. Drveni most je bio predaleko, pa se koristila lađa na sajli koja je prevozila ljude preko rijeke.
S gornje strane još uvijek su bile mahale. Zgrade Tetovska i Željezarska tek su se gradile. Govorilo se i o izgradnji Inženjerske zgrade. Tu su bile i kuće porodica Tahko, Faruk, Čičak, Smaić, Serdarević, te dalje prema Londži – Mutapčići, bašte, njive…
Uz zgradu koja je ubrzo dobila ime „Milicionerska“ – magacin firme „Žitorod“ iz Bugojna. Pun voća i povrća, izazov za nas djecu. Znali smo se penjati uz oluk, kroz visoki otvoreni prozor izbacivati narandže onima dolje. Narandže su tada bile luksuz. Nismo ih nosili kući – čuvale su se u podrumima, dijelile u skrovitosti.
Igrali smo “zidure”, “dobliške”, “frtanja” kod Isićkine kuće. Daske na njenoj šupi bile su savršene. Tu su ostajali tragovi naših igara i kovanica. Ponekad smo ulazili u tavan konjušnice i vadili stare italijanske puške – bez municije, ali i to je kratko trajalo. Kazna je bila učlanjenje u streljačku družinu „Borac“ pri KPD-u, i gađanje iz vazdušne puške dva puta sedmično – pod mentorstvom komšije Tepića Gojka.
Voće iz „Žitoroda“ i druge nestašluke budno je pratio Šešlija Milenko, koji bi nam dao posljednju opomenu – ali nas nikad nije prijavio roditeljima.
Sloboda kraj rijeke bila je neprocjenjiva. Zrak drugačiji, voda koja nosi sve negativnosti, a nas djecu – u pustolovine. Karte se nisu smjele igrati javno – pa smo ih igrali u podrumima. Komšija Kosorić, milicioner, znao bi nam ih vratiti, uz savjet: “Igrajte tamo gdje se ne vidi.”
I ribolov je imao svoja pravila. “Bistro” je imao čuvare. Čop bez ruku bio je naša noćna mora. Ali našli smo način – izvadili đačke dozvole, ili lovili uz pratnju starijih ribara. Komšija Smajo nas je znao i pustiti na zadnji ulaz stadiona Blatuša kada bi igrao Čelik. A ako ne – bilo je “na juriš”: svi na ogradu, preskoči, pomiješaj se s rajom iza gola. Tu se pilo iz kafe u lončić, i uvijek to nerazjašnjeno pitanje – otkud tolika žeđ? Možda od lubenice, možda od preslane čorbe…
A rijeka Bosna – i dalje teče. I život ide dalje. I Čelik je ostao. Da traje.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
