Ibrahim Emić

Zeničke priče: Zenički DISKO

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

Bila jednom jedna Željezara, jedan gradi i neki građani u gradu Zenici. A to nije bio grad, barem formalno, a opet – jeste bio grad, barem što se stanovnika tiče.

Ali, kakav bi to bio grad a da nema disko – kluba, i to i ljetnog i zimskog. Burne šesdesete u svijetu, a manje kod nas, s obzirom da smo tada živjeli u nekom polusnu, prihvatajući sve ono lijepo što nam je dolazilo sa zapada, ali i sa istoka. I ono loše smo prihvatali, ali na jedan, samo nama balkancima svojstven način, iskazujući ono loše kroz blagi revolt izražen slušanjem određene muzike, načinom odijevanja, izgledom. Šezdesete su ostavile itekakvog traga u našim životima.

Liverpul, industrijski grad, Zenica, industrijski grad, i oba puni muzike i disko klubova. Liverpul zapad, Moskva istok, Zenica – ni tamo, ni ovamo. U SSSR se išlo na školske ekskurzije, u Englesku na koncerte. Preko ekskurzija su se spajali istok i zapad. Farmerke, komandoska, nekoliko pari najlonki i eto džeparca da se lijepo provede vrijeme na ekskurziji. Svakako da je i gramofonska ploča imala dobru cijenu, ploča koja je kod nas već dobro “odslušana”, ona koja se već vrtila i u zimskom i u ljetnom disko klubu, u Zenici.

Zimski disko klub je bio smješten u suterenu hotela Metalurg i zauzimao je prostor ispod ulaznog hola i restorana hotela. Ulazilo se sa bočne strane hotela, s obzirom da je bašta tada bila zatvorena, onda pored Aperitiv bara, pa lijevo niza stepenice, i – pravo u disko. Desno toalet, ispred sjedi “tetka”, kako smo zvali ženu koja je naplaćivala korištenje wc-a, i kod koje se mogla uplatiti i sedmična karta, naravno sa popustom. Lijevo je predvorje za ulazak u disko. Oveća sala, sa niskim stropom, po projektu namijenjena za noćni bar, što je s vremena na vrijeme i bila, jer je svojom konstrukcijom ispunjavala sve prohtjeve diska.

Desno od ulaza, dugačak šank uvučen u dubinu, lijevo, naspram šanka lože poredane uzduž zida, lože koje su bile jedino mjesto za sjedenje. Pravo je disko džokej, čovjek koji je “puštao” ploče. Tehnika je jednostavna: uz dva gramofona bilo je pojačalo ručne izrade, sa malim ekvilajzerom i serijom zvučnika poredanih u “džepove” na plafonu, gdje su bile smještene i fluoroscentne svjetiljke. Lajt šou iz kućne radinosti, sa crvenom, zelenom i plavom sijalicom, davao je poseban ugođaj atmosferi u disku. Crvena sijalica reagovala je na visoke, plava na srednje, a zelena na duboke tonove. Ipak je najvažnije umijeće disko džokeja koji je pratio reakciju gostiju: da li puštati “ sentiš” ili “šiz”, i to je vodilo uspješnosti dobre večeri.

Miroslav Vinduška Robi, bio je disko džokej koji je ostavio najvećeg traga u disku. Zeničanin iz ulice Moše Pijade, sa broja 16, bio je dobar poznavalac aktuelne rok muzike, poznavalac i vlasnik zavidne kolekcije LP ploča. Pored njega, u disko su donosili ploče i ostala raja iz Crkvica, Jalije, Blatuše, Tetova, Radakova, Pionirske, pa su tako ostala upamćena imena iz toga vremena: Senad, Jasmin, Vele, Stanko, Švabo, Cvele, Džo, Džimi, Spaso, Lona, “Doktor”, Zela, ljudi koji su bili poklonici roka, ljudi koji su imali zavidne kolekcije rijetkih ploča, i koji su te kolekcije obnavljali sa našeg i zapadnog tržišta.

Gosti diska su bili mladi ljudi, godišta četrdeset osmog pa do pedeset šestog. Srednjoškolci, pa i odrasli ljudi koji su radili u nekim od preduzeća u gradu. Znao je tu zalutati i poneki stariji gost iz aperitiv bara ili pak iz restorana hotela, ali bi ubrzo odlazio uz mahanje glavom, kao ono: “šta me snađe”.

Mnoga poznanstva, mnoge ljubavi su se rodile u disku, zahvaljujući upravo dolasku raje iz različitih dijelova Zenice. Dolazilo se nekako u grupama, a i odlazilo se na isti način, osim ako bi se stvorilo neko novo poznanstvo, pa u paru do kuće, a onda nazad sam. Često se mogao vidjeti i mladić obučen u komandosku, duge kose kako, poslije diska, ide preko mosta prema naselju Crkvice a ispod ruke mu LP ploča, iz čega se dalo zaključiti da je te večeri pozajmio ploču Robiju, odnosno da je “nova muzika” stigla u Zenicu.

Nije se nova ploča čuvala samo za sebe, nego se jedva čekalo da se to podijeli sa rajom, bilo poznatom ili nepoznatom. Jedina podjela među rajom je bila, “da li voliš rok muziku ili ne voliš”. A bilo je izbora, niko nikome nije smetao… Disko je radio do sedamdeset četvrte, kada se transformisao u noćni bar koji je radio cijelu noć. A ljetni disko je bio u bašti Doma Kulture!!! (Slijedi nastavak)!!!

Autor: Ibrahim Emić



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno