Zeničke priče: Zanatstvo u Zenici- Početak šezdesetih godina u Zenici bio je obilježen naglom stambenom izgradnjom, prateći razvoj privrede i dolazak radne snage u Zenicu.
Uporedo s privrednim razvojem, javlja se potreba za školovanim i obrazovanim ljudima – kako u opštem obrazovanju za određena zvanja, tako još više za zanimanja u određenim oblastima zanatstva, koje je iziskivala sama potreba građana za uslugama koje su do tada bile zanemarene.
Vrijeme kalfa i šegrta bilo je iza nas, tradicionalni zanati polako gube prevlast nad novim zanatima – automehaničarima, autolimarima, lakirerima, elektromehaničarima, radiomehaničarima, frizerkama, krojačicama, elektroinstalaterima… a početkom šezdesetih godina i TV mehaničarima. Sve je to bila posljedica potrebe za novootvorenim privrednim objektima, malim fabrikama, uslužnim servisima, zanatskim zadrugama – što je bio i razlog za osnivanje jedne takve škole: Škole učenika u privredi.
U Zenici se ta škola nalazila između naselja Kučukovići i glavne gradske ulice. Sistem školovanja za nabrojana zanimanja bio je takav da se pola godine izvodila teorijska nastava u školi, a pola godine praktična nastava u radionicama.
Potreba za većim brojem zanatlija zahtijevala je i veće prostore, pa se na području između naselja Potok i Srpske mahale 1966. godine gradi moderna škola, koja će dobiti naziv „Škola učenika u privredi Ibrahim Perviz“. Uslov za upis u određeno zanimanje (zanat) bio je sklapanje ugovora o izvođenju praktične nastave u nekom od uslužnih servisa ili pak u nekom preduzeću koje se bavi proizvodnjom i održavanjem – poput Eleganta, Borca, Frizerske zadruge, RR Niš, RIZ Zagreb, Sloboda Čačak, Izgradnje, Auto servisa Zenicatrans – ili ugovor s privatnikom za obavljanje praktične nastave u njegovoj radnji. Takvih privatnika bilo je mnogo, jer je trebalo zadovoljiti potrebe grada koji se ubrzano razvijao, a s njim i opremanje domaćinstava savremenim uređajima: mašinama za veš, frižiderima, električnim pećima, radioaparatima i televizorima, pa i ponekim automobilom – fićom, fiatom 850, motociklom…
Automehaničari Loina, Begagić, Karić, autolimari Suljići, vulkanizeri Meho i Lutvo, frizerski saloni Duško i Ćosić, radio i TV mehaničari Mešak, Kalember, Željko, Čičak, Mićo, Dalibor… električar Slobodan… fotografi, urari – sve je to iziskivalo kvalifikovanu radnu snagu, koja je do tada uglavnom bila na nivou kursa ili šegrtovanja bez formalne kvalifikacije. Svaki učenik koji bi sklopio ugovor o obavljanju praktične nastave imao je mjesečnu novčanu naknadu, što je davalo dodatnu motivaciju budućim zanatlijama. A i u komšiluku se moglo zaraditi za džeparac obavljajući jednostavnije popravke koje su se učile teoretski u školi, a praktično u radionici.
Novina „nove“ škole bila je ta što je škola imala i vlastite radionice za pojedina zanimanja. Preduzeće „Vatrostalna“ opremilo je radionicu za radio i TV mehaničare sa šesnaest TV aparata – Major 67 i Major UHF – kao i sa šesnaest radioaparata Melodija i Sinfonija.
Stoga su djeca radnika Vatrostalne imala mogućnost da se upišu na taj zanat.
„Borac“ Travnik opremio je radionicu za buduće krojačice mašinama Bagat, a Zenicatrans je opremio radionicu za automehaničare i autolimare.
U zavisnosti od struke, varirao je i broj predmeta – radio i TV mehaničari su imali najveći broj predmeta, dok su fotografi i urari imali najmanje. Kružila je i priča o jednom učeniku fotografu, koji je od tri predmeta koja je imao, išao na popravni iz dva… Ali to je bila samo jedna od tipičnih šala tog vremena.
Već školske 1968/69. godine uvodi se sistem sedmodnevnog izvođenja nastave u školi i sedmodnevne praktične nastave u određenoj radionici ili preduzeću.
Nastavno osoblje u školi činili su školovani kadrovi – „riječki studenti“, inženjeri iz privrede, apsolventi tehničkih fakulteta, svršeni profesori jezika, historije, tehnologije… Strani jezik se nije učio.
Godina za godinom, odmori kraj Potoka uz simite sa grožđicama iz Hamdine pekare… prođu, dođe završni ispit – ekskurzije nije bilo – i odmah na posao. Neko je išao u vojsku, neko je uz pomoć roditelja otvarao vlastiti servis ili radionicu.
Potreba za zanatlijama, i to kvalifikovanim, bila je velika – baš kao i danas.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
