Davna pedeset deveta. Komšija Suljo i sestra Jasminka završili su drugi razred osnovne škole. Dobili su nekakve listiće umjesto đačke knjižice. Crveni listić odličan uspjeh, bijeli listić propadanje! Ko je propao, pravda se da mu je listić upao u kreč.
Razmišljam i ja o tim listićima. Ljeto, eto lubenica i učiteljica brzo, jer nekako su zajedno dolazile u Zenicu, a valja meni u prvi razred. Kod koje ću učiteljice u prvi razred? Ima i učitelja Vukajla, ali mali su izgledi da ću kod njega. A moje mjesto stanovanja pripada OŠ Sead Škrgo, školi na Sejmenu. Julske i kolovoške večeri su predamnom, sreća kratke su, manje je vremena za razmišljanje o školi kada se navečer legne u prostranu sobu, koja je u zgradi izgrađenoj još za vrijeme Austrougarske. Izgradili su je Austrijanci još davne 1910. godine, da bi zaokružili projekt KPD-a, za visoke službenike te ustanove. Zgrada je na sprat, okrenuta licem na glavni ulaz KPD-a, na Sarajevsku ulicu. Sa bočne strane joj je ulica Šolajina, pored istih takvih zgrada sve do Sejmenske mahale. Sa desne strane zgrade je ulica Vuka Karadžića, odnosno Bolničko zarazno odjeljenje, gdje su uglavnom smješteni bolesnici od žutice. Dijeli nas red pomoćnih prostora koje smo koristili za ogrijev, kokošinjac i držanje zečeva. Ograđena je kovanom ogradom čiji su temelji od mramora već poodavno izglačanog zuba vremena.
Preko ceste je i uzana pruga koja služi za prijevoz uglja i tereta do ,,uzane stanice”, koja se nalazi kod Doma kulture i kina Central. Prođe ponekad terezina, auto na šinama, da se prekontroliše sve kako treba, da li željezničari, smješteni u dežuranama duž pruge, podižu rampe na vrijeme. Jer, podizanje je ručno, na sajlu. U terezini su željezničari sa šapkama, na kojima su naprijed crvene trake, da se zna jesu li šefovi ili otpravnici vozova, kako su ih nekada zvali, moj prozor gleda upravo na tu prugu, pa moja večernja razmišljanja o školi prekidaju pisak lokomotive koji je bio obavezan na svakoj rampi. Rampe su bile u blizini: na Carini, kod Lovačkog, kod doma JNA, kod KPD-a, kod mahale Odmut…
Razmišljanje bi prekidao poneki rijetki kamion Praga, kada bi se približavao iz Šolajine ulice prema Sarajevskoj, sa svojim svjetlima koja su obasjavala sobu, od jednog do drugog ugla. Svjetlo uđe u sobu i onako lagano, prateći brzinu kamiona, čarobno se kreće od početka do kraja sobe. Kako kamion prođe tako prođe i svjetlost u sobi, nestane sa reskim zvukom žmigavca, fluorescentne poluge koja sa strane kamiona skreće lijevo ili desno, u zavisnosti gdje će kamion skrenuti.
Te godine je rođena i moja sestra Dijana. Biljani su već tri godine, a sestra Milada će iduće godine u školu. Djetinjstvo provodimo u dvorištu zgrade koja ima sve sadržaje. Ispred je lijepo uređen park, sa klupama i okruglim cvjetnjakom. U prizemlju zgrade, smještena je, na desnoj strani, veranda kroz koju se ulazilo u ambulantu koja je pripadala KPD-u. Sve nekako ukomponovano u jednu idilu kakva se poželjeti može. Ali sada će rujan i nova školska godina. Ja sam pripao u odjeljenje Ankice Rakun, učiteljice iz komšiluka. Ali kad bolje razmislim, pa su svi učitelji i nastavnici bili tu, iz komšiluka, da li su sa Odmuta, Sejmena ili Jalije, Kao što su i uposlenici KPD-a bili nastanjeni u Šolajinoj, Sarajevskoj ili Pionirskoj.
Prvi radni dan, roditelji i mi, i Drugarica učiteljica! Oko mene poznata lica, učenici prvačići sa Odmuta, Sejmena, Londže, Jalije… Spomenka Marić, Ljiljana Kuzmanović, Verica Čuvalo, Nada Tankosić, Halida Husić, Belkisa Husagić, Selma Huskić, Fadila Husagić, Jadranko Šehović, Jusuf Imamović-Ćućo, Fadil Begagić, Hazim Husagić-Aćko, Omer, Ahmedin, Zehrudin…
Bit će lakše, znamo se ali se ipak mjerimo, koja je djevojčica najljepša. A sve su sa mašnom u kosi, sa bijelim dokoljenicama i sandalama na nogama. Gledamo tko je najbolji u razredu a tko će biti odlikaš. Rivalstvo je već počelo. U školskim tašnama pernice, sveske kockastih, širokih i uskih linija. Udžbenici će se kupiti u školi, ali glavni je Bukvar. C je cipela, Dž Džak, I Igla, A auto…i tako cijela abeceda.
Većina nas ne zna slova, ali ćemo ih naučiti. Prvo da položimo Pionirsku zakletvu, stavimo crvenu maramu i plavu kapu, pa će nam biti prikačene đačke značke na crvenu maramu. Svečanost će biti u školi, u fiskulturnoj sali. Ona koja je smještena na zadnjem dijelu škole i zajedno sa zgradom škole činila je slovo T. Škola je jednospratnica sa ulazom od ulice, koja se nije koristila jer je u njegovoj holu bila smještena školska biblioteka i gdje su se ujedno prodavale polovne školske knjige. Ulaz u školu za učenike bio je u stražnjem dijelu školske zgrade, ispred kojeg su se prije nastave redali mali učenici, čiji je red dosezao preko zida Sejmenske džamije. Ulazilo se u prostrani školski hol, iz hola su vrata za fiskulturnu salu, a lijevo i desno učionice. Dvoje stepenice su vodile na sprat, jedne za lijevo i druge za desno krilo zgrade.
Sve učionice su gledale na glavnu ulicu koja se tada zvala ulicom JNA, a koja se protezala od Talića brda pa sve do Drvenog mosta. Samo krajnje desne, odnosno lijeve učionice, gledale su, jedna na Sejmensku džamiju i druga na Drveni most. Odjeljenja su brojala 36 učenika. Uprizemlju su bili učenici od prvog do četvrtog razreda, a ostali na spratu. U učionicama su bile smještene pećice na limenim podlogama, takozvane kraljice peći. Podvorkinje su redovito ulazile da bi naložile vatru, unoseći one krive kante prilagođene vratašcima peći i istresale ugalj u peć. Podvorkinja Rufija je nekako bila najpopularnija, kao i njen sin Medo Šanta.
Prvo je bilo učenje slova i brojeva. Svaki učenik donese komad kartona veličine A4, šaku graha i ljepilo napravljeno od vode i brašna. Raspoluti se zrno graha, i po već olovkom ispisanom slovu na kartonu, lijepe se veliko i malo slovo A i tako redom, po abecedi. Bilo je zaista zabavno, ali učilo se. Tako isto i brojevi. Imali smo računaljke, deset žica na postolju sa po deset pokretnih kuglica crne i bijele boje, kao preteča računara. Takva ista računaljka nalazila se, ali u velikom obliku, u svakoj učionici. Pored računaljka imali smo i deset puta deset snopića štapića uvezenih gumicom od viklera. Katedre, kako smo zvali učiteljičin sto, bile su postavljene na uzvišenju jedne stepenice kako bi učitelji i učiteljice imale bolji pogled na učenike. Svi smo imali obavezne kecelje, bluze od diolena, koje su služile kao đačka uniforma. Bila je jagma oko krojačice koje su šile te bluze, ali na sreću bilo je dosta tih samoukih krojačica. Linijar je imao svoju dvostruku ulogu, kao pomoćno sredstvo za dvije svrhe: izvući pravu liniju ili dobiti po prstima linijarom. A najbolje je ipak bilo povlačenje kose u visini uha prema gore. Suze su same frcale iz očiju.
Prođoše četiri godine, pa hajde u starije razrede. Puno je teže, učiteljica Ankica ode u zaborav a pojaviše se nastavnici, Kolić Duško, Smilja Josmova, Klara, Vida, Mihajlo, Miloš, Kratina Muhamed, Hrvoje, Vera, ali i to prođe…
Dođe šezdeset i sedma, Matursko veče, slavi se u sali, sviraju nam Demoni: Plane, braća Tepić, pjevač Kojo … Pa i to prođe.
Poče upis u srednje škole, odlikaši idu u novu Gimnaziju na Bulevaru koja je tek otvorena, poneki u tehničkoj, ostali na zanat. Pa i ja na zanat. Za tih osam godina mog osnovnog školovanja napravi se novo naselje na Odmutu, izgradi se pola Jalije, pa bulevar, poče rekonstrukcija Drvenog mosta, napravi se hotel Metalurg i most preko Bosne kod hotela, niče i škola IGK, Gimnazija, Industrijska, ŠUP, Metalurški fakultet i još mnogo toga. I eto, prođe tih pedeset godina od polaska u prvi razred moga zanata. Osnovna škola?
Srušena je krajem šezdesetih Vježbom CZ-a, miniranjem cijele škole kada je samo jednim pritiskom na dugme moćni dinamit pretvorio sve u prašinu koja se brzo slegla, a na istom mjestu je nikla nova, savremena OŠ Sead Škrgo. Ko je bio Sead Škrgo? Zenički prvoborac koji je poginuo u akciji protiv tadašnjih okupatora. Sada se ta škola zove Edhem Mulabdić…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
