Upoznao je Ibro ranije tu čaršiju, koja je bila razmeđe mahale Odmut, Sejmena, dijelom i Londže, koju je od mahale Jalija dijelila upravo ova cesta kojom je Ibro brzo gurao trokolicu. Znao je Ibro dobru kulu Drvenog mosta, s koje se spuštao na Jagnjišće – riječnu adu, omiljeno sakupljalište građana sa Sejmena, Odmuta i Jalije.
Došavši u servis, majstor Mićo odmah Ibri dade novo zaduženje. Ovaj smotak papirića s ispisanom reklamom za servis, Ibro i Miro trebali su podijeliti po poštanskim sandučićima ili ubaciti kroz kanate upravo po ovim mahalama.
Došavši u samu čaršiju, oko Drvenog mosta, naišli su na negodovanje stanara okolnih zgrada zbog ubacivanja letaka u sandučiće. Ibro i Miro odlučiše da na samoj obali unište te papiriće, a da majstoru kažu kako su ih podijelili. U slastičarni, na samoj podzidi obale rijeke Bosne, kupuju kolače, a na pustom mjestu na ulazu u naselje Odmut pođoše paliti letke. Pogled im je bio upravljen prema jezgru čaršije, koja je bila načičkana kako trgovačkim, tako i ugostiteljskim i zanatskim radnjama. Ono što je upadalo u oči svakako je bila arhitektura okolnih kuća i radnji – prizemne kuće, kuće na jedan sprat, radnje sa ćepenecima, ugostiteljski objekti. Vidjela se tu ostavština Austro-Ugarske, Turskog doba, ali i socijalističkog perioda. Pekara Mustafina s ćepenekom prema cesti, koji se spuštao samo kada je radnja bila otvorena, bila je poznata po tome što se moglo zamijeniti brašno za ispečen hljeb.
„Kako li je biti pekar?“ – pomisli Ibro. „Ide li se i za pekarski zanat u školu? Eno onaj Hasan, učenik koji je ponavljao razred, bio je stariji od nas nekoliko godina. Svi smo mu pomagali da završi četvrti razred osnovne škole da bi otišao na zanat za mesara.“ Lijepo su to opisivali pisci u svojim romanima, pišući o životu ljudi iz razdoblja Turskog i Austro-Ugarskog doba – prvo šegrt, zatim kalfa, pa tek onda majstor. A tek gazda radnje? Eh, to se nasljeđivalo. Nije se baš tako lako mogla steći takva imovina da bi se radnja imala. Zanati su se prenosili s koljena na koljeno; gledala se potreba stanovništva za zanatima, da bi bilo „taman“ posla za zadovoljenje potreba sebe i svoje porodice.
Ibrino razmišljanje prekide čudno vozilo koje se pojavi iz pravca Drvenog mosta i zaustavi se iznad Mustafine pekare. Iz vozila, koje nije bilo ni auto ni motocikl, izađe čovjek s invalidskim cipelama na nogama, pridržavajući se s dva invalidska štapa. Znao je Ibro da je to Aziz, invalid u obje noge, vjerovatno iz proteklog svjetskog rata, koji je imao privilegiju da posjeduje ovakvo vozilo. Aziz je zaustavio vozilo ispred svoje radnje, koja je bila u nizu s Mustafinom pekarom i ostalim radnjama s te strane ulice. Azizova radnja je u stvari bila kiosk – trafika s malim pokretnim otvorom kroz koji se vršila trgovina duhanskim proizvodima. Radnja je bila tek toliko velika da u njoj ima mjesta samo za Aziza i za cigare koje su mu bile na dohvat ruke, poredane sa sve četiri strane. Kroz mali prednji otvor mogla se vidjeti samo Azizova ruka, a mogao se čuti i glas: „Izvoli“, kada bi mušterija došla da kupi cigaretu.
Ibro je dobro zapamtio taj izlog, onu stranu s ulice, kada je zajedno s Rajkom kupio kutiju „Zete“ i kada mu je obojici pozlilo u onom podrumu u Šolajinoj ulici.
Gore letci s Mićinom reklamom, Ibro i Miro sjede pored vatre i razgovaraju o zanatima koji se obavljaju u ovim radnjama poredanim ispred njih. Iza leđa im je rijeka Bosna i Drveni most, lijevo mahala Odmut, desno kafana pod kestenom, Sejmen, Jalija…
„Evo ove dvije stolarije gdje smo kupovali šperploču za opštetehničko obrazovanje – koliko su one stare? Koliko je taj zanat star? Vjerovatno onoliko koliko je i potreba ljudska bila za njima. Drvo, daske, prozori i vrata, sve svojim redom“, govori Ibro, a Miro dodaje:
„Jest, a ovaj naš zanat je novi zanat. Vidiš, napravila se nova škola da bi se i teorija učila. Neće nam biti lako. Ovo praktično u Mićinoj radionici i nije teško, jest da se dugo ostaje u radionici… samo da nas majstor ne zove da radimo i kad budemo išli u školu. Valjda neće?“
„Ko zna, moj Miro. Privatnik je to, i to novopečeni. Do jučer je radio u fabrici. Nema on porodičnu tradiciju kao ovi pekari, stolari, brice i slastičari smješteni ovdje oko nas. Vidiš, ovdje cijele porodice rade u tim radnjama, a Mićo će nastojati da ih u što kraćem roku materijalno sustigne – zato nas i forsira ovako, da što više zaradi. Ja sam već nekoliko puta molio oca da me ispiše iz ove škole dok je još vrijeme, dok nije krenula školska godina… jer kad krene, gotovo je. Nije mi uspjelo. Pomirio sam se s tim. Najgore mi je kad moram onu trokolicu kroz grad voziti.“
Priča se nastavlja uz analizu, sa strane Ibre i Mire, ostalih radnji smještenih oko Drvenog mosta.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
