Ibrahim Emić

Zeničke priče: Most kome su ukrali luk

Podijeli ovu vijest:

„Događaji opisani u ovoj bajci nisu se desili u dalekoj, dalekoj prošlosti. Oni se nisu desili ni nedavno. Desili su se dovoljno davno da nitko ne može reći:…“ Ovim riječima moj prijatelj, Fuad Tabak, započinje jednu svoju bajku, riječima kojima i ja mogu započeti svoju priču o Kamenom mostu. Priču koja sadrži malo bajke, malo legende, vrlo malo istorijskih činjenica a najviše sjećanja na taj Kameni, Kamentni ili Kameniti most.

Osmansko carstvo je šesnaesti vijek i dva mosta u Zenici. Jedan drveni preko rijeke Bosne i jedan kameniti preko riječice Kočeve. Ovaj drugi je oblika lučnog, ograde od kamena, sa nastavkom kovanih šipki željeznih, sa rukohvatima također željeznim. Arhitekti bi rekli da je sličan mostarskom mostu. Kameni blokovi su bili spojeni trapezastim komadima željeznim, iskovanim tako da spoje dva betonska bloka zalivena olovom, što je predstavljalo jednu čvrstu cjelinu. Na isti način su bili spojeni i željezni nosači rukohvata mosta, ili što bi Austrijanac rekao, gelender mosta. Gornja površina mosta bila je urađena od izglačanog kamena. Veličina mosta je bila taman tolika da se mogu mimoići dvije kočije, sedam koraka kako se nekada mjerilo. Sam most je bio dugačak trideset koraka. Jačina mosta se dokazala 1990. godine kada ga ni velika poplava nije uspjela oštetiti. Ali, čovjek ga je uspio srušiti do temelja, i to u proljetnom mjesecu aprilu, 1945.godine. Tada je ukraden i luk Kamenom mostu, luk koji mu ni do dana današnjeg nije vraćen.

Vratimo se sada vremenu kada su ovim prostorima vladali Turci. Sama naselja niču na karakterističnim mjestima, tamo gdje su putevi prolazili, blizu rijeka, mjestima pogodnim za odbranu i povoljnim uslovima za njihov razvoj. U to doba formiraju se mahale koje su za preduslov imale postojanje džamije. Kameni most je pripadao Kočevskoj mahali koja je u svom sastavu imala Kočevsku džamiju. Sa jedne strane Čaršijska mahala, a sa druge Potočka mahala, također sa džamijom. Kočevska mahala je u to doba imala najveći broj kuća, a time i stanovnika. Jedna kuća u prosjeku je imala sedam stanovnika. Mahala Kočeva je imala i javnu česmu i vrelo Studenac. Stanovnici su se, pored trgovine, bavili i tabačkim zanatom, pravljenjem i održavanjem ćilima, jer im je pogodnost za te poslove davala rijeka Kočeva. Kraj samoga mosta bilo je vrelo koje se zvalo Gospavino vrelo. Iz Kočeve se snabdijevao vodom i vodovod za obližnje kuće, odnosno avlije. Poslije će se na tom dijelu, na samom ušću Kočeve u Bosnu, izgraditi prva tržnica i klaonica, danas poznate kao Kanare.

A šta kaže legenda? Hajdar Hulusija je o tome lijepo pisao:

,,Prvo naselje Zenice prostiralo se sa obje obale rječice Kočeve, premošćeno sa dva drvena mosta. Jedan most se nalazio na istom mjestu na kome se sada nalazi Kameni most. Preko njega je išao kirijdžijski put i odvijao se sav poslovni život čaršije. Prelazili su ga samo muškarci, pa se zato u običnom razgovoru nazivao imenom Muška ćuprija. Drugi dio se nalazio na mjestu gdje rječica Kočeva pravi veliki luk. Iz bašča, načičkanih na obalama, vodili su bezbrojni puteljci prema tom mostu. Služio je isključivo ženskoj čeljadi, preko koga su žene prelazile iza akšama, idući jedna drugoj na sijela i eglene. Zvao se Ženska ćuprija.

Prolazile su godine, decenije i vijekovi, a da se nije vidjelo muško čeljade na Ženskoj, a hvala Bogu, ni žensko na Muškoj ćupriji. Po nepisanom, ali ipak neprikosnovenom običajnom zakonu, život se odvijao tako odvojeno. Da ga je bilo ko, bilo kada prekršio, ma i u najvećoj nevolji, bila bi to sablazan ravna neoprostivom grijehu. No, kako u životu ništa nije ni vječno, ni nemoguće, desi se jedne noći da neko sličan lampiru, zakukuljeno muško čeljade, presretne žene na njihovoj ćupriji i prestravi ih. Zabrinuta vlast odmah postavi zaptiju u blizini Ženske ćuprije, da čuva i sačuva ženski obraz, preža, uhvati i prepozna zakukuljenog.

Mamuran, bunovan i sav isprepadan, naš ti zaptija jedne olujne noći spazi zakukuljenu spodobu. Propuca ti on nasumice, pa zatabana, a sutra mamuran ispriča starješini da se s utvarom hrvao i istu razgolitio. Zaklinjao se glavom i bradom da zakukuljeni nije niko drugi već Orhan Opraša, sin nekada čuvenog gradskog haznadara, sada u nemilosti vrandučkog dizdara. Oblagani mladić tu noć provede pod mušepcima voljene djevojke, ali bojeći se da njeno ime iznese na bejan, primi krivicu prešutno. Odlukom kadije i članova kadijskog suda, osuđen je na izgon iz grada, te zabranu povratka s rokom od pet godina. Mladić tu noć posjeti voljenu i obeća joj da će se vratiti, a kad i ona njemu uz darivanje dunja obeća da će ga čekati, krenu ogorčen s prvim praskozorjem u nepoznato.

Prolazili su dani, mjeseci i godine, a o izganom Orhanu Opraši ništa se nije čulo. Ubrzo bi zaboravljen od svih, osim ostarjelog oca i ljepotice s Pišća, koja mu je ljubav mirisnom dunjom zavještala.

Šeste godine po odlasku izgnanika, nad Zenicom se otvoriše tartarski bezdani. Sažeženi gromovima izgorješe mnogi dućani i dva hana, a pomahnitala rječica Kočeva odnese i Žensku i Mušku ćupriju, poigravajući se grubo tesanim hrastovim balvanima kao slamčicama.

Sutradan, po prestanku kijameta, zabezeknuti sejmeni spaziše s druge strane nekadanje Muške ćuprije jahača na konju, iza koga su njiskala još tri pretovarena paripa. Tek kada mu se približiše, vidješe da plače. Misleći da je stranac preplašen nevremenom, pripomogoše mu da preko gaza prevede konje, a on ih darova svakog po dukat, pa krenu prema kući nekada znanog, pa u nemilosti zaboravljenog gradskog haznadara.

Poslije prvih izliva radosti oca i prognanog sina, ovaj pokaza tri tovara blaga koje je, kako reče, zaradio u tuđini, pitajući starinu šta da čini s tolikim bogatstvom. – Nema sreće u bogatstvu, ako ga čovjek ne podijeli s najbližim u nevolji,- reče mu otac, zamisli se pa nastavi: – Jedan tovar ostavi sebi, drugi daj dizdaru za oporavak grada, a s trećim sagradi neki hair gradu, od koga će svaki Zeničanin imati više koristi od tebe.

Prva dva babina amaneta sin ispuni odmah, a za treći se podugo premišljao. I, napokon se odluči. Sagradi novu Žensku ćupriju preko Kočeve, istu i na istom mjestu kakva je prvotna bila. Na starom kirijdžijskom putu dubrovački klesari mu sazidaše prelijepu kamenu ćupriju, koja i dan-danji krasi grad. Mještani je ubrzo nazvaše Oprašina, ali, vjeran očevom amanetu, Orhan Opraša, preko bubnjara telala zamoli zemljake da je po njemu ne zovu. Tako nastadoše današnji nazivi: Kameni most, Kameniti most, ili kako ga od milošte zovu stari Zeničani i Zeničanke – Kamenti most.

Legenda dalje kaže da se te jeseni mnogi Zeničani oženiše prelijepim djevojkama s Pišća, odlazeći u život preko novih ćuprija. Oženi se i Orhan Opraša svojom izabranicom, a na Kamenitoj ćupriji se sviralo, pjevalo i igralo tri dana i tri noći bez predaha. Iako je od tih događaja minulo mnogo godina, današnje Zeničanke, sjećajući se pripovijedanja ostarjelih nena, često sanjaju svadbu i svatove na Kamenitom mostu, a šetajući preko njega potajno zastanu i osluhnu. Vjeruje se da će se, s prvim jesenjim rujem, udati djevojka koja na Kamenitom mostu, uz romorenje Kočeve, čuje hrzanje i topot svatovskih konja, ili ko zna kada i kome odsviranu sjetnu muziku talambasa, zurli i borija.”

A danas? Dolaskom AU carevine, širi se čaršija upravo oko tog dijela grada. Niču nove i dograđuju se stare kuće. Otvaraju se trgovačke i zanatske radnje. U periodu između dva svjetska rata, na Kamenitom mostu i oko njega, održavaju se različite manifestacije. I rekosmo, 1945. godine, na samom kraju rata, most je dignut u zrak, a na istom mjestu iste godine diže se novi most, skroz drugačije arhitekture, namijenjen da služi svrsi, prelasku ljudi i robe preko rijeke. Ostala je po koja fotografija i crtež staroga mosta koji svjedoče o njegovom postojanju u davnom vremenu.

U blizini mosta je sagrađena Sinagoga, u vrijeme kada je zajedno sa Carevinom u ove krajeve došao i veliki broj Jevreja, sobom donoseći procvat trgovine i zanata u grad. Pored mosta se pravi i prva tržnica i klaonica, Kanare, da bi poslije, nasuprot nje, na desnoj obali Kočeve, na samom njezinom ušću u rijeku Bosnu, bila napravljena moderna pijaca-tržnica sa pratećim, čvrsto zidanim objektima čitavom njenom dužinom. U te objekte se planski smještaju trgovine, piljarnicom ( Bedra ), pa na kraju završavaju sa ribarnicom ( Redžo ).

Na kraju Kamenitog mosta, blizu Jeftića kuće, bila je košpicarnica Đeme košpicara, kako smo ga tada zvali. Taj omaleni čovjek, sa karakterističnim Čaplinovim brčićima, bjelićem na glavi i zlatnim zubom u vilici, pojavio se u Zenici početkom šezdesetih godina. Otvara na mostu malu radnjicu, košpicarnicu, a u sezoni otvara i kestenjaru. Pored toga, u staklenom izlogu mogla se kupiti i ušećerena crvena jabuka, susam, orašnice, leblebije.Poslije njega, zanat nastavili sinovi mu, Ferid i Suljo koji sada imaju radnju na Londži, gdje je nekada bila kuća Porči.

U Jeftića kući, u podrumskoj prostoriji, bio je smješten podrum pića, gdje se moglo kupiti na decu ili litar, različito piće. Poslije zatvaranja podruma, na istom mjestu Štaljo bravar otvara bravarsku radionicu. Nasuprot Jeftića kuće je mesnica Zmajevac, a ispod menice hemijska čistionica i bojaonica, sve na jednom mjestu… Danas je to sve drugačije, a most, Kameniti, služi kao svjedok ,,dalekoj, dalekoj prošlosti…“

Autor: Ibrahim Emić

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno