Ibrahim Emić

Zeničke priče: Mahala Odmut

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

Prema katastarskoj karti iz 1882. godine, Mahala Odmut je imala 127 kuća i protezala se od Drvenog mosta prema Sejmenskoj džamiji, uz Šolajinu pa prema KP domu, i lijevo sve do Bojinog vira i nazad do Drvenog mosta. Broj kuća po ostalim mahalama je: Trgovište 184, Kočeva 324, Čaršijska117, Jalija 27, Sejmen174 i Londža 121. Sve tadašnje mahale bile su podjednako „opremljene“ zanatima, trgovačkim i ugostiteljskim objektima, s tim što je čaršijska mahala, za vrijeme austrougarskog perioda imala važnu ulogu (kao poslovni dio kasabe).

Crtež – skica Zenice iz 1697. godine jasno pokazuje da se na tom mjestu nalazilo veliko naselje i sa jedne i sa druge strane rijeke Bosne, povezano sa Drvenim mostom. Mahala Odmut, prema skici, vrlo gusto je naseljena, sa prikazom čak tri džamije, obrađenim zemljištem u zaleđu mahale, i putem koji je išao između brda i mahale. Ali te iste godine, nadiruća vojska Eugena Savojskog u potpunosti je spalila zeničku kasabu. Predanja kažu da su tada ostale samo tri čitave zgrade.

Ali da se vratimo Odmutu, od kada sežu moja sjećanja na tu mahalu. Iako škola Sead Škrgo (Edhem Mulabdić) pripada Sejmenskoj mahali, ja ću je spomenuti jer ipak sam tu završio osnovnu školu, kao i svi sudionici u ovom “sjećanju”. Učiteljica Rakun Ankica, kasnije nastavnici: Smilja Josmova, ruski jezik, Terzimehić Osman, matematika, Klara, fizika, Vida historija, Kratina Muhamed, historija i direktor škole, Vera fiskultura (supruga fudbalera Čelika Nikolića), Hrvoje, fiskultura…

Od školskih drugova tu su: Omer, Špica Muharem, Ćosić Senad, Šišman Muhamed, Husagić Asim, Haskić, Vidimlić Esad, Zehrudin, Begagić Fadil, Imamović Jusuf, Ahmedin, Bijelić Dragan, Milovanović Dragan, Dositej Obradović, Mešan, Salčinović Hanča, Kuzmanovic Ljiljana, Marić Spomenka, Mađarević Marta, Tatarević i Husić Halida, Bjelošević Mica, Husagic Belkisa, Huskić Selma, Žarko Srdoč (sin glumca Milana)… Tu je naravno i podvorkinja Rufija sa sinom Šanjta Medom. Ono što treba spomenuti su nastavna učila za to doba. Tada su na časovima matamatike korištene računaljke sa kuglicama u dvije boje (abakus) i u deset redova po deset kuglica – pet crvenih, pet plavih. Učenici su imali iste takve računaljke ali manjih dimenzija, i deset puta deset štapića koji su isto tako služili računanju. Vježbanje velikih i malih slova radili smo pomoću graha prepolovljenog uzduž, zatim zalijepljenog pomoću ljepila od brašna i vode na kartonsku podlogu.

Dakle, od škole pa kući uz Šolajinu prema KPD-u. Sa desne strane kuće izgrađene 1948. godine, za potrebe tadašnjeg kadra, kako političkog tako i privrednog i obrazovnog. U kuće su smještene porodice Omeragić, Hadžić, Spaić… sa djecom moga uzrasta: Mirza i Sejo Omeragić, Ragib Hadžić (zenički advokat), koji me je posebno dojmio u tom periodu jer je imao susret sa Titom, da bi pri sljedećoj posjeti Tita bio određen da preda cvijeće supruzi predsjednika Tita, Jovanki Broz. Svi smo mu zavidjeli.

U vrhu ulice, sa desne strane, bila je stambena zgrada napravljena za vrijeme austrougarskog perioda, sa ograđenim dvorištem, kovanom ogradom, cvijetnjakom ispred zgrade. U prizemlju je bila ambulanta za potrebe uposlenika KPD-a, a unutar dvorišta pomoćne prostorije, ljetna kuhinja, ostava za ogrijev, kokošinjac, kavezi za zečeve. U podrumu zgrade bilo je smješteno kupatilo sa gusanom kadom i peći na loženje koja je imala na sebi kazan u kome se grijala voda da bi cijevima bila odvođena do kade. Zgrada je gledala na ulaz u KPD, na rampu uzanog kolosijeka koja je dijelila ogradu KPD-a i Sarajevsku ulicu. Rampu je podizao željezničar smješten u kućicu uz ogradu KPD-a, naspram sredine Šolajine. Radilo se ručno, vitlo preko sajle koja je bila povezana sa rampom. Po dojavi, željezničar izađe iz kućice i podiže rampu uz zvučnu signalizaciju. Nama djeci glavna igra oko pruge bila je da stavljamo eksere po šinama, po kojima pređe voz i spljošti ih u oblik mača. Terezina, vozilo u obliku limuzine, predstavljala je pravu atrakciju kada prođe prugom; znali smo da to šefovi željezničara obilaze rampe ili idu do Lašve gdje se nalazio željeznički čvor. Koliko rampi, toliko i kućica sa dežurnim željezničarima.

Idući od škole lijevom stranom Šolajine (Atlantis), poredane su KPD-e kuće napravljene za vrijeme Austrougarske. Kuća dupleks, dva ulaza sa dvije strane, gdje se granitnim stepenicama i kovanom ogradom sa strane, ulazilo na prostranu verandu. Veranda je bila pokrivena opšavnim limom, sa ukrasom na sredini kupole krova. Pod je bio od granitnih pločica, a ulazna vrata su bila hrastova sa rezbarijom. U prizemlju su bila dva stana, a na spratu jedan stan sa dodatkom tavana prizemne kuće koja je povezivala dvije jednospratnice. Iza zgrade pomoćni objekti… prave vile, sa današnjeg gledišta, granit, mermer, kovano željezo, hrastova građa, cigla, i sve to nestane voljom određenih režima, određene vlasti, uništi se jedna kultura, uništi se vrijedno nasljeđe, na uštrb sivila i nepoštivanja drugačijeg.

Na kraju ulice bila je jednospratnica, novije gradnje, u kojoj je stanovao doktor Gavrić, doktor koji je započeo svoju karijeru u KPD-u, kao što je poslije i dr hirurg Zlatan Ćurić svoje prve radne dane započeo u ambulanti KPD-a Zenica. Na krivini Šolajine i Sarajevske bila je takođe jedna dupleks KPD zgrada. U njoj su stanovali Brane i brat mu Gaja, poznati zenički šnajder. Na tu zgradu se nadovezivala oficirska jednospratnica u kojoj su stanovala vojna lica (do zgrade Lepa Brena), a zatim na uglu Sarajevske i Slavka Rodića (ulica Odmut), kuća Salke taksiste. Kuća je bila bosanskog tipa sa zidom i kanatama, sa pokaldrmisanom avlijom i puno raznog cvijeća u avliji. Poslije će u toj kući biti otvorena ćevabdžinica “kod Zumre”. Niže te kuće bila je kuća Josipa i Dobrice Domislića, koje sam zapamtio po tome što su držali pitome golubove. Niže prema školi su se nizale porodice Anić, Dujmović, Dominović, Imamović, Bašić, Huskić, Bibić, Lučarević…

Od ovih nabrojanih, kojih se ja sjećam, spomenuo bih Lučarević Ismeta koji je zajedno sa Bibuletom pjevao meksikanske pjesme, tada popularne, uz gitaru i sa obaveznim meksikanskim šeširima. Bibuleta su zvali Hoselito, po junaku filma “Majko, slušaj moju pjesmu”. Bibić, vrlo uspješan bokser a poslije krojač, dr Anić je radio u stacionaru… Pored Bibića svakako treba spomenuti i Heru, legendu zeničkog boksa, čovjeka sa konjskom dvokolicom, poznatog u cijelom gradu.

Ako se vratimo na Sarajevsku i krenemo prema Bojinom viru, sa lijeve strane naići ćemo na kuću Alije Skopljaka, oca Laufera, pravog imena Alija, i Muharema, koji su imali kovačku radnju u čaršiji. Alinca se bavila šivenjem odjeće, jer najposlije je bilo – kupi basmu i pravac Alinca ili Behka da uzmu mjeru, pa da sašiju odjevni predmet. Poslije kuće Alijine bila je kuća Baje Vukovića, fudbalera FK Čelik, zatim Biber krojač, Žuže, Rešo, Narid…

Kuće unutar mahale bile su ćerpićuše, pokrivene šindrom, a po rubnim dijelovima kuće zidane ciglom, pokrivene crijepom, većinom prizemnice. Na obližnjem brdu Krč bile su njive stanovnika Odmuta, da bi se nakon rušenja njihovih kuća, napravile nove kuće na tom brdu.

U samom vrhu mahale bila je kuća Aličehajića, i žestoki momci, Nusret, Rifet, Ćita, a do nje niz Bosnu, kuća Alije Fejzića, popravljača bicikla, koji će poslije napraviti kuću i radnju na putu prema Lukovom polju.

Kovačkim zanatom se bavio i Haskić Hadžo, čiji su se proizvodi mogli kupiti na pijaci niže kuće Hadžimazića. Moleraj je bio zanat dosta raširen u mahali. Sigurno je da nema kuće ili stana u blizini mahale, a da ga nije krečio Lule Skopljak. Znači, dosta zanata i vrijedni ljudi, i što je najzanimljivije, bilo je dosta talentovanih ljudi za muziku. Svakako treba izdvojiti Mirsada Skopljaka, sadašnjeg taksistu, koji je i odličan interpretator domaćeg melosa.

Na obali Bosne, na mjestu sadašnjeg bulevara, prije Drvenog mosta bila je šikara, rakita, u kojoj su se, u ljetnom periodu, po nekom običaju još od vremena Austrougarske, okupljale zanatlije iz drugih mjesta, gdje su razapinjali šatore, pleli od pruća korpe, kalajisali bakreno posuđe, pravili kante od lima i sve te proizvode prodavali odmah tu, pored šatora. Ljudi iz susjednih mahala su donosili posuđe na kalajisanje i krpljenje.

Opet izlazimo na Drveni most, lijevo Ramić pekara, desno slastičarna…

Piše: Kolekcionar52 –Emić Ibrahim



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno