Desetljeće puno uspomena i puno zbivanja u rodnom Gradu. Mnoge priče su ispričane, ali ova ipak zavređuje pažnju i posebno poštovanje prema ovim objektima i sudionicima toga vremena. Nažalost, što reče prijatelj Mladen iz Nove Zenice, iz one male kućice kod Samačkog Željezarinog hotela, Mladen sa dugom kosom i velikom bradom, moj Ibro, ipak smo mi živjeli, ali ima nas sve manje i manje, kome pišeš te priče, malo ih je koji će se sjetiti, a ovi mlađi ti svejedno ne vjeruju.
Eto neće ti ni vjerovati da sam se ja u zimskom kaputu usred ljeta dovezao do mora, fićom ušao u plićak i zagazio u vodu, onako u kaputu, gazio sve dok mi voda nije skinula šešir sa glave i počela la nositi. Ali, imao sam ja pripremljenu žicu u džepu kaputa, i smireno tom žicom dohvatim svoj šešir…
Nego, nije tema ovdje Mladen i njegov čuveni fićo ni njegova karizma, iscjeliteljska moć koju posjeduje, ali jest njegovo prisustvo ovim objektima koje ću opisati u ovoj priči….
Kino Metalurg, ulica Nikole Tesle, morao su proći kraj Škarine kuće uz koju su bile smještene prostorije Partizana II, bokserskog i džuda kluba, a pravo, iza Škarine kuće šumarak poznat kao Petrin Gaj. Znaju stari Zeničani i komšije smještene u barakama iza, zašto je taj šumarak nosio to ime. Niz ulicu hemijska čistiona, Kuglana, Kasina I, iza bezbroj baraka poslije i AMK, Aero klub, a desno Kino Metalurg. Eh, to Kino Metalurg je imalo i svoje ljetno kino koje je radilo sve dok su to vremenske prilike dozvoljavale. Kino je bilo smješteno kod zapadnih tribina Stadiona Bilino polje, stadiona čiji je teren bio pokriven troskom i imao je na zapadnoj strani drvene tribine. Odmah na uglu , uz sam bok Zapadnih tribina, prema jugu, bio je postavljen ekran za prikazivanje filmova.
Mjesta za publiku su bila sve do upravne zgrade rudnika, pred kojom je bila stalna izložba rudarske opreme. Bilo je lijepo, tih šezdesetih godina gledati film u večernjim satima, čuti zvuk iz filma, govor glumaca i kad nisi u kinu, nego si slučajni prolaznik kraj kina ili si tu nastanjen…Filmovi iz tog doba većinom Američki i Francuski, talijanski špageta vesterni će doći poslije. Klerik Gebl, Džon Vejn, Toni Kertis, Alen Delon, Žan Pol Belmondo, Brižit Bardo, Klaudija Kardinale, Sofija Loren, Elizabet Barton, Stiv Rivs, Džoni Vajsmiler…glumci i glumice čije filmove ne treba nabrajati jer samo ime ih svrstava u određeni žanr.
Krajem šezdesetih dolazi do velikih promjena u tom graju. Novo zamjenjuje staro, pravi se novi stadion, paralelno se pravi Poliklinika, nove zgrade, butici, a nama ostaju jedino uspomene i po koja stara slika da se sjetimo toga vremena, da se sjetimo Eninog motora smještenog ispred njegove kuće na samom početku ulice Nikole Tesle, da se sjetimo svjetiljke naspram Zokine kuće koja se gasila na lagani dodir para koji je tu prolazio, para koji je poželio malo intime ispod te ugašene svjetiljke, zvuka kugli koje su se sudarale sa keglićima iz Kuglane, zvuka pleh orkestra koji su vježbali u prizemlju zgrade Kasine I, Kljamovih ciglica i orašnica iz staklenog sanduka koji je donosio pod svod ulaza u kino…Kikiriki, košpice, tapkaroša ispred kina, treba li vam karta za Alamo drugi dio, kako je ne uzeti kad si gledao Alamo prvi dio!!!!???
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
