Početak je novembra 1992. godine. U Zenici, usred ratnih okolnosti, građani pokušavaju organizovati život kako znaju i umiju. Maj je već iza nas – onaj maj kada su autobusi ispred UO „Opatija“ svakodnevno vozili u dva pravca: prema jugu, ka Splitu, i prema istoku, ka Beogradu. Tuga se tada osjećala u zraku. Činilo mi se da je bila dublja u očima onih koji su ostajali, nego onih koji su odlazili. Pola porodice napuštalo je grad, druga polovina ostajala – svako sa svojim razlozima.
Ljeto je došlo, a s njim i izbjeglice iz Posavine – nekome rodbina, nekome prijatelji. Ostali su do oktobra, a onda su ponovo došli isti oni autobusi koji su ih prvobitno doveli – sada da ih vrate nazad, tamo odakle su izbjegli. Prava igra bez kraja, reklo bi se. Da sam kojim slučajem pisac, mogao bih do tada napisati pristojan roman. Ali valjalo je tada preživjeti, a ne pisati.
Zima je dolazila, duga i hladna – kako bi to pjesnik rekao – i trebalo je naći način kako ugrijati porodicu. Niko više nije razmišljao o autobusu, jug ili istok – već samo o tome kako preživjeti.
U garaži se našlo nekoliko pocinčanih limova, a u komšiluku je živio dobar limar Sejo, porijeklom iz naselja Tetovo. Sa porodicom je stanovao u garsonjeri GP „Bosna“. Dogovorismo se – jedan lim njemu, a od drugog da mi napravi peć. I tako bi. Osnovnim limarskim alatom – makazama i čekićem – Sejo je, naslonjen na haustorski zid koji mu je služio kao radni sto, sastavio limaru.
Nedaleko je stanovao i Ćosa, poznat kao „Vatrostalac“, a blizu je bila i napuštena „Vatrostalna“, iza koje je ostalo nekoliko vreća vatrostalnog maltera i cigle. Ćosa je obzidao peć, i uskoro je prva tepsija vrilice poskakutala u rerni – na oduševljenje svih prisutnih.
– „Ložit ćemo je u garaži, na smjenu“, dogovoriše se komšije. Zima je bila blizu – dimnjak je trebalo provjeriti, limaru unijeti u kuću. Drva – većinom topola iz naselja oko Kuglane – bila su toliko „kalorična“ da se sedam vreća moglo dovesti biciklom.
Novembarski dani su stigli, hladni i teški. Limara je gutala drva, dodatno potpomognuta ivericom od starog namještaja i kartonskih kutija od televizora.
– „Jajčani stigli“, proširila se vijest. I Jajce je palo.
Zenica je bila u mraku – cijela Lamele bez struje. Svijetlile su samo važne tačke. U takvom trenutku čovjek instinktivno krene tamo gdje treba – čovjek, tačke i JOTUL peć u njima. I pakiranje norveškog briketa. Do tada sam viđao tačke i znao čemu služe, ali sada ih imam dvoje – i još dva rezervna točka za ljeto i zimu. No takvu peć i briket do tada nisam vidio.
Dogovor je pao – kupujem peć, ali pod uslovom da mi prodavač pomogne unijeti je u kuću. Objasnio sam da je prizemlje. Tačke nisu na prodaju, briket jeste.
Ubrzo JOTUL peć zapucketala je u dnevnoj sobi – ložila se ivericom i topolom iz naselja. Razlika u odnosu na limaru bila je ogromna. Komšije, oni koji nisu otišli onim autobusima, počeli su dolaziti da se ogriju. Na ploči peći moglo se i skuhati štošta. Limara je već bila udomljena u nekom drugom domu.
Ali – nedostajala je rerna. Trebalo je peći hljeb, pitu, uljevak. A Željezarac ne bi bio to što jeste da ne zna i za snagu rerne. Ponovo lim – ovaj put milimetarski – i opet Sejo. Ideja se rodila: napraviti limenu rernu bez vlastitog ložišta, koju ćemo „navući“ na odvod dimnjaka JOTUL peći, dok će rerna imati vlastiti izlaz u dimnjak.
– „Koliku ćeš rernu?“ – pita Sejo.
– „Za tepsiju od tri jufke pite“, odgovaram – jer jufka je bila mjerilo za tepsiju.
Inovacija je uspjela. Radi stabilnosti, Sejo je dodao četiri noge od vinkla savijenog iz lima. Hljeb se počeo peći, život je išao dalje…
Rat je prošao. A šta s rernom?
Našla je svoje mjesto – ispred kontejnera za smeće. Pojavili su se i prvi sakupljači bačenih stvari. Jedan od njih, s biciklom na koji je bio zakačen improvizirani prikolica, ugledao je moju staru rernu. S osmijehom ju je počeo razgledati. Vjerovatno se pitao kakva je to peć – bez ložišta. Kada je shvatio da ne razumije njenu svrhu, s negodovanjem ju je bacio u kontejner.
Danas, JOTUL peć i dalje vrijedi – ali bez rerne.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
