Naše

Zenica – Grad (1.dio)

E pa čestitam! Bilo je i vrijeme. Veliki dan za Zenicu, još veći za građane Zenice. I nije prvi put da Zenica postaje Grad. Desilo se to 1882. godine kada grad Zenica dobija svoju dvostruku ulogu, ulogu centra Opštine i centra novog ZE sreza. Austrougarska uviđa da gradonačelnik treba da bude građanin Zenice, naravno poštujući autohtonu tradiciju, kulturu i običaje i time pridobijajući stanovništvo kasabe, trgovce i zanatlije kao nosioce privrednog razvoja Zenice.

Pa su tako prvi gradonačelnici u Zenici bili: Sulejman Arnaut, Ahmet Mutapčić, Esad Alikadić, Alija Haramandić, Muhamed Tarabar, Osman Mutapčić. Svi iz gradskog jezgra Zenice, “kaputaši”, za razliku od ondašnjih seljaka koji su bili u narodnoj nošnji, prepoznatljivi po njoj, po pripadnosti kraja iz kojeg dolaze i za koje je Carina zaista i bila Carina, granica selo- grad.

Nego, nije mi bio cilj ovog teksta “Zenica Grad”, nego jedno romantičarsko prisjećanje na dio grada gdje sam proveo lijepe trenutke svog života. Pokušat ću “prošetat” onim dijelom Zenice koji se najviše urezao u moje sjećanje. Bata reče: “Zar korzo nije išlo od kamentnog mosta do Beograđanke?”

Nije Bato, na tom putu je bilo naselje Mejdandžik. Od kamentnog mosta prema Beograđanki, sa desne strane ispred Sinagoge bila je zadruga, prodavnica prehrambene robe, zatim u nizu Bećirović slastičarna (Jabuka), pekara Salčinović (crni hljeb 62 dinara, polubijeli 72, bijeli 82), zatim komision- zalagaonica, a sa lijeve strane pijaca, pa dalje Bahtina kuća, kovačnica Alije Skopljaka (trenutno najstarija kuća u Zenici), Tončina cvjećara, nasuprot kafana Lipa, Opatija, Komanda stana garnizona, poslije radio Zenica, garaža Alije Fejzića popravljača bicikla, nasuprot buvlja pijaca, kasnije zanatski centar, Sarajlića kuća, Ragiba kazandžije radnja i kuća, medresa, čaršijska džamija, zgrada općine i SUP a, stolarija Aličehić, podrum pića, ćevabdžinica Enizage Husagića, i eto nas do Talića Brda. Nasuprot Enizagi, bio je Sulejman obućar, Ibro Zejnilović remenar, kasnije tašnar, pa Šestića Han.

Eh, tu se mogla vidjeti turska zaostavština, u običaju da je gost mogao i prenoćiti na istoj klupi i kraj stola za kojim je pio kahvu to veče. Od Šestića Hana išlo se prema konjskoj česmi, a između puta kraj džamije i prema konjskoj česmi bilo je cvijetno ostrvo sa stablom breze u sredini. Tu se i ulazilo u čaršijsko jezgro Zenice. Lijevo od konjske česme bile su radnje braće Kaknjo. Lijevo Enesova, a s čela Muhamedova i Ahmedova. Prije radnji, sa lijeve strane , kasnije će biti sokak za prilaz kinu 29 Novembar. Kaknje su bili limari – bravari, majstori svog zanata. Sa desne strane puta Hadži Mazića kuća, u prizemlju ćepeneci, zanatske radnje, na spratu stanovi koje je općina davala učiteljicama koje su došle iz drugih krajeva Yu (jedina učiteljska škola bila je u Travniku).

Uz Hadži Mazića kuću, muški i ženski frizeraj, sajdžija, presvlaka dugmadi (Žilet), Salčinović krojač, konfekcija Alija Hodžić, slastičarna. Nasuprot Tabaković sajdžija, pa Jusuf trgovac. Sa bočne strane magaza od trgovine, na stepenicama sjedi Vehbija koji čeka da Jusuf izda mušteriji brašno (vreća 50 kg), pa Vehbija to brašno odnese gdje mu mušterija kaže. Do Jusufove radnje druga radnja, prehrambena, po rasporedu unutrašnjem ista. Blagajnica Mina u ograđenom prostoru, mušterija na trgovačkom pultu rekne šta će pazariti, trgovac to napiše na paragon bloku u tri primjerka, mušterija sa dva primjerka bloka ide na blagajnu, plati, ovjeri mu se jedan primjerak, drugi ide na ekser koji je proboden kroz dasčicu, a mušterija sa ovjerenim blokom podiže robu koju je trgovac već pripremio.

Ulje je sipano u donešene boce, marmelada se rezala iz limenih kutija, bonbone se vagale (10 deka, oko 14 bonbona). Skoro sva roba je išla na vagu. Poslije Minine radnje kuća Mutapčića, servis kućanskih aparata, poslije prva privatna knjižara Ekinović, Specifičnost radnje, što se na sprat išlo kružnim stepenicama. Dalje, prodavnica Lovac, lijevo sport, pravo lov, desno ribolov. I na kraju, Ćamil i Tončo. Slastičar i cvjećar, Tončo pomalo umjetnik, mogla se je kupiti i gipsana vazna i figura i svašta nešto.

A Ćamil je posebna priča za sebe, on i njegov čuveni fes, ciglice i šarene bonbone. Nasuprot Minine trgovine, Šerifova radnja, gvožđara i prodavnica farbi, pa bosanska kafana. Kuriozitet kafane je bio taj što se u njoj nalazio TV, pa je svako veče kafana bila prepuna, gledale se serije, a obavezno dnevnik. Sve dane u sedmici Bg tv, utorkom Zg tv, četvrtkom aktuelni razgovori i između ovih emisija Mija i Čkalja, Građanin pokorni, kviz Oliver Mlakar i Mića Orlović, za Prvi maj vojna parada i tako dalje.

Od kafane slastičarna Evropa, zlatar, prodavnica cipela Antilop, i stepenice prema kovačnici. Zatvaramo krug, krug zeničke čaršije. Možemo dalje između Skopljakove kovačnice i Ćošabića burekdžinice, kraj jufkare na bulevar, ali bulevara još nije bilo. Ali ako se vratimo do čaršijske džamije i medrese pa krenemo prema Bosni, naići ćemo na stočnu vagu, a na obali Bosne na tom pravcu i na zenički otpad i na Žažu koji je radio na otpadu. Svakako treba spomenuti i štampariju koja se nalazila sa donje strane džamije, prema Bosni. Nasuprot otpada bila je lađa, čamac, koji je uz pomoć sajle prevozio putnike na drugu stranu obale Bosne, na Kamberovića polje. Jer, na Kamberovića polju se teferičilo ispod jablanova, a bilo je i kupalište, hvatala se riba, al’ ako naiđe Čop, čuvar Bistra, bježite ko nema dozvole.

Kraj prvog dijela!

Ibrahim Emić

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem
Tagovi