fbpx
Info

Zbog pasivnog odnosa prema transplantacijskoj medicini gubimo živote i milione

Zbog pasivnog odnosa prema transplantacijskoj medicini gubimo živote i milione – BiH je na samom dnu evropske i svjetske ljestvice po darivanju i transplantaciji organa. Prosječno se obavi 20-tak transplantacija u Federaciji BiH, dok susjedna Republika Hrvatska ima 300-400 što je ogromna razlika.

Osnovni razlog malog broja transplantacija je neprovođenje Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja usvojenog 21. novembra 2017. godine, čiju primjenu dijalizirani pacijenti još nisu osjetili.

Prema riječima Tomislava Žuljevića, predsjednika Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, situacija je i gora, jer čekajući transplantaciju ljudi umiru i nemaju više nade.

Inače, Udruženje permanentno radi na promociji donacije i transplantacije organa u FBiH, zajedno sa Donorskom mrežom u BiH.

“Iako je zakon izuzetno dobar i afirmativan, na žalost, Federalno ministarstvo zdravstva zajedno sa Centrom za transplantaciju nije uradilo baš ništa na provedbi donesenog zakona”, navodi Žuljević za portal Akta.ba.

Podsjeća da su prije 14-15 mjeseci na prijedlog, insistiranje i pritisak ovog Udruženja usvojene  Izmjene i dopune Zakona na temelju kojeg smo svi potencijalni darivatelji organa ako se za života drugačije nismo izjasnili. Ipak, posljednju riječ i odobrenje za eksplantaciju (vađenje) organa ima obitelj preminule osobe, koja usput rečeno, mora preminuti u bolnici u jedinici intenzivnog liječenja. Dakle, organi se ne mogu eksplantirati od osoba koje umru kući, u prirodi, u prometnoj nesreći na licu mjesta itd. dakle smrt mora nastupiti samo u bolnici.

“Računali smo da će izmjene i dopune Zakona omogućiti više transplantacija, međutim, zbog nerada gotovo svih karika u transplantacijskom procesu, to se nije dogodilo. Zatajili su i eksplantacijski i transplantacijski timovi”, ističe naš sagovornik.

USVOJENE IZMJENE I DOPUNE ZAKONA O TRANSPLANTACIJI ORGANA I TKIVA  ODNOSE SE NA “PRETPOSTAVLJENI PRISTANAK” TAKO DA SMO SVI POTENCIJALNI DARIVATELJI AKO SE ZA ŽIVOTA TOME NISMO PROTIVILI

STATISTIČKI PODACI

Govoreći o statističkim podacima, u prošloj 2018. urađeno je samo 20 transplantacija kao i u 2017. godini. Usporedbe radi, Republika Hrvatska uradi između 300 i 400 transplantacija na godišnjoj razini, a znamo da je i po broju stanovnika i po broju pacijenta gotovo identična sa BiH.

“Ne možemo se pomiriti da naši susjedi s druge strane granice urade 20 puta više transplantacij ( TX ). To je nedopustivo, jer svakodnevno gubimo ljude. Pacijenti umiru, oni su bez ikakve nade da će se nešto promijeniti i da će dočekati transplantaciju. U BiH godišnje umre gotovo 400 pacijenta koji se liječe dijalizom”, kaže on, dodajući da su posebna priča srčani, jetreni i plućni pacijenti kojima je jedina šansa presađivanje organa, u protivnom čeka ih smrt!

PASIVAN ODNOS VLASTI

Zbog malog broja transplantacija, kako kaže, krivi su svi pomalo. Od Transplantacijskog centra koje je pri Federalnom ministarstvu zdravstva, do menadžmenta kliničkih centara u Sarajevu i Mostaru, dok je Tuzla jedina svijetla tačka u FBiH kada je transplantacija u pitanju.

 

Napominje i problem farmaceutskih lobija koji zapravo “žive” od dijalize, tj. pacijenta koji se liječe dijalizom.

“Svake godine Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH – Fond solidarnosti izdvoji 36.000.000 KM za dijalizu u FBiH. Imamo pravo da mislimo da pojedine karike u transplantacijskom programu svjesno opstruiraju ovaj način liječenja kako bi imali koristi od tvrtki koje preko javnih nabavki dolaze do milijunskih iznosa za repro materijal za dijalizu”, potcrtava naš sagovornik.

Kad su u pitanju vlasti, počevši od Vlade FBiH i resornog ministarstva, izgovori su uvijek usmjereni prema hijerarhiji i odgovornosti. Navodno da Federalno ministarstvo zdravstva nema ingerencija nad kantonima, kao ni nad kliničkim centrima u FBiH.

Da se radi o pasivnom odnosu zakonodavnog nivoa koji treba da reguliše odnose i puteve transplatacije, pa do onog koji transplatacije izvodi, potvrđuje dr. Bakir Nakaš.

“Dosta je uskih grla koji jednostavno onemogućavaju da se ti procesi rade. Godinama nakon usvajanja Zakona o transplantaciji nisu implementirali podzakonski akti i ono što je bilo neophodno za njihovo stavljanje u životNisu formirana određena tijela koja su neophodna da se to uradi i nije napravljena mreža eksloatacionih i transplatacionih centara, a ono što je najvažnije je da Federalno ministarstvo zdravstva kao nadležna institucija do danas nije odredila preferalne centre za transplantaciju”, govori on za naš portal.

Samim tim, dodaje, kada niste određeni za transplantaciju, onda je sve ostalo na volju menadžmenta i mogućnosti zdravstvenih ustanova koje često nemaju dovoljno sredstava. Kao drugu, bitnu stavku navodi da BiH nema dovoljno kadra. “Tako smo na određeni način dovedeni u situaciju da ne radimo čak ni obične transplatacije, a kamoli kadaverusa”, ističe Nakaš.

SARADNJA SA DRŽAVAMA REGIONA

Kada je riječ o saradnji sa državama regiona i koliko nam one pomažu u pronalasku organa, navodi da u toj saradnji opet prednjači Tuzla koja najviše sarađuje sa Hrvatskom.

To je direktna veza koja bi mogla pomoći da Bosna i Hercegovina postane jedan aktivniji član Eurotransplant programa.

“Kada ulazite u takve programe, morate imati partnere. Nama je najbliža Hrvatska koja je za kratko vrijeme, unazad nekoliko godina, postala lider u Evropi u odnosu na sve ostale evropske zemlje koje su godinama prije nje imali daleko veći broj transplantacija”, objašnjava on.

Budući da se veliki broj transplantacija radi u Francuskoj, Italiji, pa čak i Indiji, Nakaš kaže da su one usmjerene, jer se uvijek ide prema centrima koji su verificirani i za koje postoje podaci da godinama rade kvalitetno određene transplantacije.

“Francuska je svakako jedna od takvih zemalja, dok je Indija poznata zbog dobre donorske mreže. Prema iskustvima pacijenata koje poznajem i koji su išli u Francusku i Indiju, imaju pozitivne rezultate”, navodi on.

S druge strane, kada su djeca u pitanju, zadnjih godina je primjetan masovni odlazak i liječenje na privatnim klinikama u Turskoj. Nakaš je kaže da je tokom rata u BiH imao priliku da se nađe u državnim bolnicama Turske koje su u nekim segmentima tada bile u gorem položaju nego što je naše zdravstvo.

“Međutim, Turska je za kratko vrijeme razvila jako puno privatnih mreža i centara koji su na određeni način privukli turske državljane koji su radili u Njemačkoj, Americi, Kanadi, Australiji i oni su napravili jednu mrežu privatnih bolnica koja je prebogata sa iskusnim ljudima, kao i opremom. To je jedan od razloga zašto i oni sada na određeni način predstavljaju centar koji je u usponu u odnosu na Evropu”, ističe Nakaš.

Najvažnija grana medicine​

Razvoj transplantacijske medicine, uz koju se razvijaju i sve druge grane medicine, važan je iz više razloga.

“Prvi i osnovni je da spašava živote ljudi, pacijenti se vraćaju u normalan život, vraćaju na posao, društveno su korisni i nisu na teret državi kao što su bili u vrijeme dok su bili na dijalizi”, naglašava Žuljević.

Također, svaka transplantacija je ogromna ušteda za budžet svake države jer je liječenje transplantacijom tri puta jeftinije od liječenja dijalizom.

“Za jednu godinu pacijent na dijalizi potroši 30.000 KM. Imamo pacijenticu u Ključu koji je preko 35 godina na dijalizi i samo je ona ovu državu koštala preko milion maraka”, ističe naš sagovornik samo jedan od primjera.

Dakle, trošak transplantiranog pacijenta za jednu godinu iznosi oko 10.000,00 KM, ali on to kompenzira svojim aktivnostima, vraćanju na posao ili bavljenjem nekim drugim aktivnostima.

“Dolazimo do zaključka da se samo jednom transplantacijom na godišnjoj razini uštedi 20.000 KM. Zamislite da imamo 100 transplantacija godišnje, što bi bilo sasvim normalno i izvodivo, ušteda bi bila 2.000.000 KM. Taj novac bu mogli usmjeriti na liječenja malignih i drugih bolesti“, zaključuje Žuljević.

S. Bijedić 

akta.ba

loading...