Naše

Travnik u oku i srcu jednog Zeničanina

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

TRAVNIK U SRCU I OKU JEDNOG ZENIČANINA

Malo je gradova na svijetu koji ti pružaju tako širok i raznovrstan spektar uživanja, a da to istovremeno nema nikakve veze sa šminkom visokog turizma. Jednostavno, sve je na svom prirodnom mjestu unazad petsto godina, kao bogom dano, i ne postoji spomenik ili objekat na kom su stručnjaci za marketing i reklamu napisali nešto kao: “Pogledaj – plati – rezerviši!” Moraš pogledati, uživati i konzumirati, a da te prije toga niko ne bije po ušima. Takav je Travnik. Punuda se kreće u rasponu od čarobnog ugođaja na Plavoj vodi, preko ćevapa koji su daleko najbolji na svijetu, do situacija koje teško mogu da se opišu riječima – jer, znate, teško je naći prave riječi za osjećaj koji obuzme čovjeka kada tačno u podne stoji ispred biste Ive Andrića, koja dominira dvorištem stare katoličke crkve u Travniku, a onda se oglasi ezan s obližnje džamije, koji se u djeliću sekunde stopi sa crkvenim zvonima u harmonijsko savršenstvo za koje sam siguran da ne pripada ovome svijetu. A iz daljine, kao eho tog savršenstva, čuju se zvona s  travničke pravoslavne crkve. Siguran sam da se u tim trenucima umjetnost materijalizuje; čovjek je tada živi, može je dodirnuti, pomilovati, igrati se s njom. Lijepo je biti nevjernik koji uživa u ljepoti vjerskih objekata i njihovih “melodija”. Bio sam, sasvim slučajno, i u Londonu, tom centru svijeta, kako ga mnogi nazivaju. Grandiozno, izvještačeno, našminkano; ni politi ne može Travniku kada je riječ o “punoći duše” – najviše zbog toga što u krugu tog malog, travničkog Jerusalema, stoje promrzli ljudi koji pokušavaju svojoj porodici osigurati sutrašnji ručak. Nema London takvog kontrasta. E, još ako postoji okolnost da u Travnik redovno dolaziš iz pravca Zenice, onda si sretan čovjek, jer možeš da uživaš u jednom od najljepših ulazaka u grad na Balkanu. Travnik je balkanski minijaturni Istanbul!

* * *

Razlozi mog oduševljenja Travnikom su dvojaki. Prvo, ja sam čovjek koji posmatra i osjeća, i veoma sam osjetljiv na svaku vrstu ljepote. Drugo, tu su i duhovi predaka; moj dido s mamine strane je rođen u Travniku.
S rođenjem je “zakasnio” nekoliko godina da bi bio istinski revolucionar, a otišao je tačno onda kad je trebalo: da ne vidi kako se sve ono u šta je vjerovao i za šta se borio čitavog života srušilo kao kula od karata. Kao i svi veliki komunisti, školovao se uz težak fizički posao. Prirodna nadarenost i volja su od željezničkog radnika napravili bitnu političku figuru za grad Zenicu sedamdesetih godina prošlog vijeka. Kažu da je mogao dugo da priča, a da za to vrijeme niko ne bi osjetio potrebu da ga prekine – toliko je to prijalo ušima. A kao i svi veliki nevjernici, zabranjivao je da se bilo ko od ukućana približi sobi kada njegova mati, a moja pranena, klanja jedan od pet vakat-namaza. Namaz se u kući velikog komuniste klanjao u tišini i bez ikakvih smetnji. Bio je to poseban čovjek.
Moj dido Sejo se ne bi priključio “reformistima” ili SDP-u 1990. godine. Vjerovatno bi mu srce puklo da je vidio kakav je šljam došao na političku pozornicu, pod maskom demokratski izabranih predstavnika naroda. Ako se to i ne bi desilo te, 1990. godine, desilo bi se gotovo sigurno dvije godine poslije, kada bi svojim očima vidio kako se međusobno ubijamo.
Poginuo je 1981. godine u saobraćajnoj nesreći, nekoliko mjeseci prije nego što ću ja prvi put udahnuti ovozemaljski vazduh. Po njemu mi dadoše ime…

* * *

Vraćam se u Zenicu pun utisaka o Travniku, i pokušavam da zbog toga ne skrivim neku saobraćajnu nesreću. U autu mi svira radio, i otkrivam da postoje muzički urednici koji su u stanju pustiti Leonarda Cohena, a odmah iza njega Anu Nikolić. Psujem, zavlačim ruku u kasetu ispred suvozačkog sjedišta i nalazim “Filigranske pločnike”, čuveni “Azrin” album koji mi je poklonila jedna divna djevojčica koja mnogo obećava. Tada se ponovo ispunih nekom posebnom vrstom miline.
“Govoriš o ideji, o patriotizmu generacije… Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi, ili nešto vrijedno robije?”, pita se Džoni.
Eh, dido, dido, NEMAN JE (BILA) PRED VRATIMA…
Uzdahnuh duboko. Bilo je to savršenstvo kontemplacije, koju su povremeno kvarili zastarjeli džambo plakati sa ispranim facama sudionika posljednjih izbora, načičkani na magistralnom putu Zenica-Travnik. Neka ih, pomislih tada, ti džambo plakati su kao oni kamenčići koji se preporučuju za cipele, kada ti sve ide savršeno.

autor: Sead Kratina, napisano 19.01.2012. godine.



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Tagovi

Zadnje objavljeno