Sjećanje na Halim-ef. Čička

U Kaknju ostaje do 1949. god. kada preseljava u Zenicu, gdje ga Odbor IZ postavlja za imama i hatiba Sejmenske džamije. Bile su to prve godine nakon II svjetskog rata, socijalističkog režima, i izuzetno teško vrijeme za rad vjerskih službenika. U Zenici se tada gradio Rudarsko-metalurški kombinat, za čije potrebe se masovno i planski mobilizirala, kako fizička tako i stručna radna snaga iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije, zbog čega će ovaj, dotle dominantno bošnjački grad, pretrpjeti značajne demografske promjene.

Istovremeno je politički ateistički režim tada činio sve da neutralizira vjerski život u ovome gradu. Imami su bili pod stalnom paskom. Džematlije su bile u strahu. Tada su samo ihtijari imali hrabrosti ići u džamije. Hatibi su imali velikih poteškoća u koncipiranju hutbi, jer se budno pratila i analizirala svaka njihova riječ! Evo jednoga zanimljivoga detalja, kojega mi je svojevremeno ispričao upravo r.Halim ef., a koji rječito ilustrira tadašnju situaciju u kojoj se nalazila IZ:

Poslije jednoga Mevluda održanoga u džamiji zeničkoga prigradskoga naselja Ričice, prilikom kojega nije bilo ni jedne jedine riječi vâza, ovdašnjem SUP-u je dohabereno da je tom prilikom tamošnji imam rahm. Salih ef. Čolaković govorio protiv Srba i Hrvata-pridošlica, što je za tadašnje političke prilike bilo van svake pameti! Siroti imam pretpjeo je teške trenutke, dokazujući svoju nevinost. Na sreću, ubrzo je utvrđeno da je to bila notorna objeda!

U tome periodu IZ je pala u tešku materijalnu situaciju, jer joj je cjelokupna vakufska imovina (nekretnine) bila nacionalizirana. Nacionalizirana je i zgrada već ukinute Sultan Ahmedove medrese, u kojoj je bilo sjedište IZ, zbog čega je administracija IZ bila odstranjena iz zgrade medrese, te je bila prisiljena da se useli, pod zakup, u jedan omanji dućan u čaršiji. Administraciju IZ tada je zaista primjereno vodio rahm. Edhem-beg Islambegović, kojega će nakon njegove smrti zamijeniti, uz imamsku funkciju, r. Halim-ef. Budući da tada nije bilo članarine (kao osnovnog izvora finsijskih sredstava), r. Halim-ef. dolazi na ideju uvakufljivanja novčanih sredstava, što džematlije svesrdno prihvataju. Ovu ideju odobrava tadašnje Starješinstvo IZ BiH, s tim da se 50% uvakufljenog novca dostavlja Starješinstvu. Na taj način stvoren je kakav-takav izvor za izdržavanje IZ u Zenici. Na prijedlog r. Halim-ef. počeli su se svim umrlim vakifima (ranijim i novijim) učiti u džamijama tevhidi, u početku jednom mjesečno, a kasnije je ta praksa prešla u godišnje učenje, uz ramazan. To je bio povod da se u Zenici počne prakticirati učenje tevhida u džamijama mnogim umrlim Bošnjacima (najčešće 7 i 40 dana nakon smrti), što danas predstavlja masovnu pojavu, koja donosi IZ stanoviti prihod!

Rahmetli Halim-ef. je bio obdaren izrazito prijatnim mekamom, zbog čega je bio pozivan na mnoge vjerske manifestacija širom naše zemlje. Obavio je i hadždž. I nakon penzioniranja vrlo često je bivao angažiran na povremenim imamskim dužnostima, jer ga je zdravlje dobro služilo, sve do unazad 3-4 godine kada su ga bolesne noge prikovale na postelju. Pa i tada je više puta uz pomoć džematlija, a u prvom redu mutevellije h. Ibrahima Zejnirovića, odnošen u nosiljci u Sejmensku džamiju na džumu!

Ukopan je, uz impozantan ispraćaj, na groblju Visokovci. Osmerica njegovih kolega učenjem sûreta na kaburu izrazili su mu svoju pažnju!

Molim Svevišnjega Allaha da rahmetliju nagradi Svojom milošću i džennetskim naseljem, a njegovoj djeci, sinu Faiku i kćerki Feridi, te ostaloj ožalošćenoj familiji neka Milostivi podari sabri-džemil!

Džemaludin Šestić za Preporod